106 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dunja DETONI DUJMIĆ nedvojbeno atrofirala. Činjenica da se autor kao po uzoru na dječji crtež oslanja na sporedne i umanjene stvari bez zgotovljenih značenja, obilježila je i njegov stil, filmski ubrzan, dokumentaristički sažet, pročišćen do posljednjih mogućih granica, pun kontrasta i brzih smjena prizora i rakursa, s povremenim i iznenađujućim poetičnim sekvencama koje pripisuje subjektivnom glasu naratora koji sustavno mijenja svoja prostorna određenja. Prvo je i nezaobilazno mjesto kretanja/prebivanja autorov formativni lički topos u kojemu se narator zbog svoje spisateljske subverzivnosti osjeća otuđeno, napose kada mu taj zavičajni teritorij pruža arhetipske instrumente koji ga duboko frustriraju: naime, najstariji obiteljski predstavnik uručuje mu skriveno oružje, bajunet, odnosno puščani bodež namijenjen borbi prsa o prsa, dakle oružje kojim bi se trebao osvetiti nepoznatom napadaču, time u očima sela poravnati račune i osvjetlati obraz. Tako opremljen kreće se zatamnjenim šumskim prostranstvima svjestan njihovoga zastrašujućeg kaosa i pritom ga opčinjavaju sablasni detalji koji svjedoče o svijetu otuđenosti i zla („Stao sam s onim bajunetom i u jednom trenutku pomislio da ga zavitlam u gusto i zmršeno grmlje: nastavio sam hodati između sve širih stabala; opet sam htio baciti bajunet, ili ga barem sakriti, negdje u crnu duplju drveta; malo poslije učinilo mi se da me netko promatra: nisam znao odakle, ali stalno sam na leđima imao osjećaj nečijeg pogleda. Stao sam, ništa se nije čulo; pošao sam dalje, čuo iza sebe šuštanje, naglo se okrenuo, ali to je bio najobičniji list kakvih u šumi ima u izobilju/.../; hodam i ne pridajem mu više nikakvu važnost, ali ne prestaje taj dojam nečijih očiju za leđima; u jednom trenutku bilo me strah osvrnuti se.“ (Karakaš: 2021., 26-27). Otuđenost od prirode nadovezala se na provodni temat o nedostatku obiteljske prisnosti; ona se pak zrcali u višestrukim naznakama potisnutih osjećaja utisnutih u pripovjedačevu memoriju još od djetinjstva i adeloscencije da bi poslije očvrsnula i sjedinila se s naraštajnim i mentalitetnim raskoracima o čemu je Karakaš pisao i u prijašnjim prozama. Činjenica je da pripovjedni lik ni časa ne miruje nego u trenutcima kada tijelo dopusti – hoda, promatra, istražuje, misli, upisuje u vlastito pamćenje. U sljedećemu mjestu prebivanja, u bolničkom ambijentu, on je silom prilika tjelesno statičan, što se pak nadoknađuje ubrzanom i očuđujućom mentalnom aktivnošću. Iz košmara njegovih misaonih stanja postaje razvidno kako njegovim ranjenim i od bola paraliziranim tijelom postaju vladari drugi te se ono odvaja od psihe koja se pak otkida od vlasnika i prepušta somnabulnim i iracionalnim stanjima umalo na pragu smrti. U trenucima tjelesne trpnje i još bolnijih duševnih turbulencija, pojavljuju se detalji proizišli iz tog zatvorenog i otuđenog prostora koji također postaju nadnaravni i obilježeni hororom uz nadzbiljne konotacije: bolnička je soba pritom„bojno polje“, vlastiti trup podsjeća ga na truplo,„netko nepoznat hoda i nikako da stigne“, ljudi mu se čine poput mitoloških bića,„Okolo se miješaju jecaji
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=