104 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dunja DETONI DUJMIĆ koljena i pazuhe, podignuo sam ga i tako, kao bolesno dijete, unio ga u kuću, položio na razvučeni trosjed i poljubio ga u čelo.“; 161). Pritom je priča o odrastanju na riječkoj periferiji, uz povremena mladenačka sturm und drang odstupanja, prožeta radosnim vitalizmom, napose čvrstim u zaštitničkom krugu obiteljske ljubavi koju dječak pokušava fotografiranjem zadržati za sebe („...to su moji ljudi. Njih volim i sad sam ih ukrao od zaborava.“; 108). No kasnija priča o očevu umiranju otkriva egzistencijalnu ranjivost pripovjednog subjekta, ispunjenu već dotada stečenim iskustvom rezignacije a pomalo i bolne otuđenosti od svijeta („U bolnicu dolazimo pognuti i već poraženi.“; 86). Ranjivosti se pridružuje grižnja savjesti zbog nekadašnje suzdržanosti u iskazivanju povjerenja prema očinskom autoritetu (prešućivanje frustrirajućeg iskustva iz djetinjstva pri susretu s pedofilom); potom je sve naglašeniji i arhetipski strah od smrti („Ali vidjeti oca kako leži, zaklopljenih očiju, s maskom na licu i spava, to ne. Okrenem glavu. Ali strah me onda zavrti natrag, ošamari me i kaže mi gledaj, gledaj dok ti ja plešem po mozgu. Moj si, posve si moj.“; 151). No kako drugi narativni rukavac napreduje, tako smrt sve izrazitije postaje aktant iz sjene, koji prvoosobnom pripovjedaču otkriva nizove neizvjesnosti i slučajnosti čak i u banalnoj svakodnevici, onoj u kojoj je sve moguće i sve nepredvidljivo, a izvjestan je samo susret s nečim što je veće od svakog pojedinca. Zato u takvom osjećajnom i mentalnom kaosu, uz svijest o krhkosti svega u što su vjerovali, ta dva lika s lakoćom zamjenjuju uloge: pripovjedni subjekt postupno poprima očinska obilježja u odnosu prema oboljelu i onemoćalu ocu, koga je nakon više peripetija uspio smjestiti u privremeni arkadijski prostor za umiranje. Napokon je suočen i s vlastitom nemoći te počinje s katarzičnim činom: strpljivo mijesi tijesto za kruh kojim ga je otac, po zanimanju pekar, othranio u danima „svjetla i bjeline“ (116). Na tako metaforičan način završava ova Prtenjačina proza pisana ipak samo kao reduciran kratkometražni film izrečen glasom pjesnika koji žudi za iskupljenjem, ali usput kao da se boji teme. Jer ona tako nepodnošljivo pripada osobnoj osjećajnoj sferi pa ga silno frustrira mogućom patetikom, a istodobno ga neodoljivo privlači univerzalnošću životne pojavnosti o kojoj je zapravo želio pripovijedati. Dunja Detoni Dujmić, Zagreb www.stav.com.hr
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=