103 Dunja DETONI DUJMIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI likovi, određeni samo tom posvećenom obiteljskom funkcijom) i obojica su nazočna u dva starosna stanja. No bez obzira je li riječ o pripovjedaču koji se javlja iz djetinjeg rakursa ili iz doba zrelosti kada je prisiljen donositi važne odluke - on u liku bilo još mladog ili već ostarjela oca vidi središnju figuru obiteljskog autoriteta i to podrazumijeva uzajamnu ljubav te vrhunsku solidarnost po krvi („...sad kad bismo trebali srušiti i sve one naše stare zidove i samo se voljeti, samo se voljeti još onoliko vremena koje uspijemo ukrasti“; Prtenjača, 2021.: 44). U jednostavan prostor njihova odnosa prožeta osjećajima autor umeće i svojevrstan stereotip majčinske figure požrtvovne i samozatajne žene pa time učvršćuje sliku sjećanja na svoje identitetske korijene vezane uz (inače, u novijoj hrvatskoj književnosti prezren) patrijarhat, ovdje sačuvan u svojoj najprihvatljivijoj inačici. Premda tema ove proze sustavno balansira na rubovima, pripovjedač ipak izbjegava padove u ponore pretjerane empatije i to najčešće postiže analeptičkim skokovima u djetinjstvo te u skladu s time podržavanjem različitih simplifikacija u diskursu, ali pod uvjetom da povremeno sadrže i određenu notu blagoga humora. To se napose očituje u časovima usredotočenosti na filmična opažanja svoga minulog i neponovljivog djetinjeg svijeta, pri čemu se okolina i ljudski postupci uzimaju kao bespogovorne datosti. Na taj se način čitatelj suočuje s prizorima i anegdotama iz doba nevinosti i odrastanja (seoska svadba, žbukanje kućne fasade, prvo pijanstvo, škola, knjige, vjerski običaji, seoska svakidašnjica). Inzistiranjem na vizualnosti i predočivanjem detaljizama u prostornim opisima, pripovjedač uprizoruje svoju nekadašnju opčinjenost fotografiranjem kao posebnim načinom pohrane vremena u pamćenju te nastoji da se pritom na istoj vrijednosnoj razini sučeljuju sporedni kao i važniji prizori iz obiteljskog života („Bijela košulja napustila je grilje, prije toga ruka u toj bijeloj košulji zavitlala je praznu bocu u velika plava metalna vrata, staklo je poletjelo po dvorištu i zasulo staricu što je sjedila na kamenu, upravo je skinula rubac da ga ponovno zaveže. Sad je u kosi imala komadiće zelenog stakla. Vidio sam, sunce se u njima okupalo. Ništa nije rekla, samo je lagano otresla kosu, ponovno zavezala maramu i ostala sjediti uz svoj štap. Vani, nikako da se poslože, da se krene. Čujem psovke, rastrzanu pjesmu. Kuda idu mladenci, kuda kumovi, roditelji, uzvanici kojim redom, zna li itko te običaje?“, 29). Na svojstven način i razlikujući se teku, dakle, obje usporedne priče: pritom ona djetinja iz prošlosti sustavno podržava vjeru u zaštitničku očevu figuru, u njegovo iscjeljujuće sudjelovanje pri sinovljevim mladenačkim turbulencijama; zajedništvo se u praksi provjeravalo i u fizičkim poslovima, koje su tada još snažan otac i njegov još nedorasli sin povremeno udruženo poduzimali. Međutim, u vremenski starijoj priči oni zamjenjuju uloge pa stariji vidi u mlađemu osloboditeljsku, umalo očinsku figuru od koje očekuje podršku na svome putu u nepostojanje („Poduhvatio sam oca pod
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=