102 Dunja DETONI DUJMIĆ KAKO IZAĆI NA KRAJ S NEMOĆI? Ivica PRTENJAČA: Sine, idemo kući, V.B.Z., Zagreb, 2021., 163 str. „Sve nam je poznato, cijeli ovaj svijet i njegovu unutrašnjost ispunjenu sivom vatom straha i nemoći dobro znamo“ – kaže Ivica Prtenjača na početnim stranicama omanjeg romana Sine, idemo kući (2021.), pišući usput i indirektno o vlastitoj stvaralačkoj dilemi: kako zapravo sastaviti autofikcijsku prozu a da pripovjedač ne bude žrtva vlastite nostalgične melodrame pri oživljavanju sjećanja na dramu polaganoga rastajanja od voljenoga obiteljskog člana, ali i da ne zapadne u egzistencijalistične stereotipe pri podizanju tih događaja na sofisticiraniju, metafizičku razinu. Pomogao mu je, dakako, minimalizam proveden na narativnoj i strukturnoj razini u kombinaciji sa sustavnim i nadasve jednostavnim fenomenološkim vizualizacijama konkretne pripovjedne scene uz nazočnost malobrojnih aktanata koji se njome kreću i na svojstven način djeluju. Zato je priču raslojio prema vremenskoj vertikali te razradio sustavnu smjenu dviju tematskih jedinica koje pripadaju dvama vremenskim slojevima, a slično je postupio i s malobrojnim likovima. Riječ je ponajprije o ocu, majci i sinu odnose kojih pripovjedač prati na dvije razine: one iz prošlosti i one koja pripada pripovjednoj sadašnjosti. Sin ima povlasticu biti narativna svijest koja se naizmjence javlja iz djetinjstva kao i iz frustrirajuće tadašnjice u akciji ispunjavanja posljednje očeve želje da umre na zaštićenom mjestu ruralne privatnosti iz koje je potekao (u kući koju je nekoć sam sagradio negdje u zadarskomu zaleđu). U prednjem je planu odnos oca i sina (obojica su, zajedno s majkom, neimenovani
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=