100 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Matija IVAČIĆ paca (posrijedi je sažeta novinarska forma koja počiva na duhovitoj anegdoti, preko koje se pak dolazi do nekog općenitog problema) koje je Čapek gotovo dva desetljeća (1921. – 1938.) pisao za češki dnevni list Lidové noviny. Svi su tekstovi koje imamo prilike čitati u knjizi O ljudima namijenjeni čitatelju dnevnih novina, dakle najširoj publici, što će reći da su jezgroviti i štosni, „kratki i slatki“, zafrkantski a opet jasno podcrtane poante. Tematski gledano, povezuje ih jedinstven okvir, zajednička kategorija koja je u Čapekovim djelima iznad svake ideologije, tehnologije ili religije: čovjek. Knjiga kao cjelina, ali i svaki stupac zasebno, u punom su smislu riječi homocentrični – crpe iz istoga vrela, a to je autorova težnja da pronikne u enigmu zvanu čovjek, dakako sagledanu kroz mrežu njezinih društvenih odnosa i obrazaca, da shvati i čitatelju razjasni ljudske tipove. To, na kraju krajeva, sugerira već i naslov knjige, ali i naslovi pojedinih stupaca (npr. Dvije vrste, O našim lošim stranama, O aliljudima i dr.). Tko smo, zašto smo, kakvi smo?, pita se neumorno Čapek. Uglavljen u svoje„sada“, polazi od anegdotalnosti, od (fingiranog) susreta s nečim naoko banalnim i tričavim, krajnje prozaičnim (npr. ženska bunda, dangubljenje ili dim koji izlazi iz dimnjaka), preko čega onda dolazi do univerzalnih spoznaja o svijetu i čovjeku, o njegovoj mušičavosti, licemjerju, komičnosti… U svemu tome Čapek je, naravno, vrlo zabavan, ali se iza zabavnosti istovremeno krije kritički osviješten komentator različitih društvenih pojava. U tom smislu kao naročito zanimljive izdvajam stupce koji predstavljaju prave male sociološke i kulturološke analize. U više navrata, dakako na sebi svojstven, humorističan i ironičan način, Čapek se bavi pitanjem rodne ravnopravnosti, nadalje razmatra fenomen masovnoga okupljanja kao nuspojavu modernoga društva, kritički progovara o novinama i novinarskome poslu, kao i o poplavi dezinformacija, dijeli s nama svoje sociološko-kulturološke opservacije o nakladništvu i tržištu knjiga, o inflaciji prijevoda kvalitetom prosječnih ili ispodprosječnih knjiga i dr. Sve su to, kao što vidimo, pitanja koja su još uvijek aktualna i živa, pa se Čapekovi stupci doimaju kao da su napisani sada, danas, za danas. U tekstu Dob očiju, primjerice, preispituje se odnos slike i teksta, točnije književnosti i filma, kao i njihov utjecaj na čovjeka i kulturološku paradigmu u cjelini: „Film sigurno u znatnoj mjeri ugrožava književnost“, primijetit će Čapek,„ne zato što bi je htio zamijeniti, nego zato što odgaja drugačiju vrstu ljudi – optički tip umjesto čitateljskoga tipa. Čitateljski je tip strpljiv; uzme dovoljno vremena da prouči okolnosti, da predahne u opisu zbivanja i da prati govor od početka do kraja. Optički tip nije tako strpljiv; želi jednim pogledom ovladati situacijom, shvatiti događaj dok još traje i odmah vidjeti nešto novo. Ali možda će ljudi od te jurnjave sličica opet bježati knjizi da malo predahnu; ili će radije pustiti da im se priče i romani polako pripovijedaju preko radija, slušat će zatvorenih očiju, uljuljati se riječju koja će se opet vratiti svojoj prvotnoj svrsi – da bude riječ govora. Možda,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=