godište XXVIII., sv. 71. br. 1 Pula, proljeće 2023. ISSN 1331 – 0321 UDK 821.163.42/821/7/008/304 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UM J E T N O S T K U L T U R U
4 GDJE JE ŠTO? U SJEĆANJE FABIJAN LOVRIĆ (1953. – 2023.) Božić 8 Pjesma o Fortinbrasu 9 POEZIJA I PROZA VELJKO BARBIERI Numizmatika živog i neživog 12 BRANKO ČEGEC Paralelni gradovi i ini meridijani 17 † DRAGO ORLIĆ Pjesnik iz nužde 30 MLADEN JURČIĆ Čovjek koji je izgubio svijet 37 LANA DERKAČ Treba pomaknuti Sunce 46 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Uvod u noviju povijest obitelji 55 KOD MARULA 2021. (10. izdanje) MONIKA HERCEG Čovjek kojeg volim 61 NOVI PRIJEVOD † GIANNA DALLEMULLE AUSENAK Rođaci iz Trsta (prev. Lorena Monica Kmet) 72 ESEJI ALBINO CRNOBORI Dva zapisa (Gramsci, partija...; Karizmatska ličnost...) 82 OGLEDI ZAVIČAJNI BOŽICA PAŽUR Rast jezika, rast pjesme (Božica Brkan: Breberika) 88
5 GDJE JE ŠTO? MILAN RAKOVAC Zid u brazdi začinjavskoj ‘z fundamienta... (Boris Domagoj Biletić: Eklektika...) 91 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI MATIJA IVAČIĆ Čapekovo žongliranje poviješću (Karel Čapek: Knjiga apokrifa) 96 Čapekove opservacije o ljudima i svijetu (Karel Čapek: O ljudima) 99 DUNJA DETONI DUJMIĆ Kako izaći na kraj s nemoći? (Ivica Prtenjača: Sine, idemo kući) 102 Stranac u noći (Damir Karakaš: Okretište) 105 NADA GALANT Aš merita... (Dragan Gortan: Pramjera ljubavi) 109 LJUBO KRMEK Pjesničke stope na duhovnoj cesti (Miljenko Stojić: S Njim hodi) 112 NIKICA MIHALJEVIĆ „Da, takav je život!“ (Ryszard Kapuściński: Imperij) 115 TOMISLAV ŽIGMANOV Korisna i vrijedna knjiga, propustima unatoč (Milovan Miković: Motrišta, rasprave, ogledi) 120 Uzorno izdanje (Silvestar Balić: Bibliografija hrvatskih časopisa u Mađarskoj...) 123 Autori 127 Summary & What to find and where? 129 O Katalogu izdanja IO DHK Pula 135
7 U SJEĆANJE U SJEĆANJE FABIJAN LOVRIĆ (1953. – 2023.) Božić 8 Pjesma o Fortinbrasu 9
8 U SJEĆANJE FABIJAN LOVRIĆ (Tuzla, 13. rujna 1953. – Knin, 10. siječnja 2023.) (izvor: hr.wikipedia.org) BOŽIĆ U životu i smrti*1 Ti si; tako je otac zborio dok djetinje sam sanjao, kako Si rođen u štali, dok vol je toplo disao i tijelo Ti grijao, kao proljeće cvjetova, kao prve pupove, kao izdanke listova; i zapjevaše kesteni i zapjevaše platani uz rijeku, na vjetru pustiše krošnje neka se raduju pjevajući, raspustiše kose vrbe žalosne * Neobjavljene pjesme, za autorova života prihvaćene za objavljivanje u „Novoj Istri“. (Op. ur.)
9 U SJEĆANJE i topole uz rijeku, a ja sam budan sanjao gdje tri čempresa dođoše kralju da se poklone i ničice padoše, zahvalni zvijezdi koja ih je dovela, u novo svjetlo uvela, u štalicu, pod svijeću, kako bi kralja vidjeli koji će vječnošću vladati, koji će u čovjeka izrasti, a vječno dijete ostati. Blago onome koji u dijete vjeruje i majku i oca ne zaboravi nego u pupoljak se pretvori i prepoznamo ga u maslini, u samom sebi vidimo kako školjku otvara. Knin, 28. kolovoza 2019. Srijeda, 13 sati. PJESMA O FORTINBRASU Ustaje Fortinbras lijeno sa svog ležaja u kutu i provjerava sjenke u vrtu, oštre su, još samo koju minutu, one pomažu mraku i crnim mislima u čovjeku, noću pod habit svoj skriju stravičnu jeku.
10 U SJEĆANJE Na kraju: je li Hamlet bio za život ili nije, pitanje je sad, a možda i nije pitanje u trenutku dok Fortinbras lomi prste koji bi trebali obuhvatiti nečiji vrat, slomiti ga. Jer, što bi Fortinbras uopće bio tu, mislim, u priči. Meni ostaje šutnja i čekanje reinkarnacije, recimo na Lovrijencu, u duhu i liku neke glumačke družine. Tragedija je vječna. Hamlet je vječan u smrti. Fortinbras u životu. Zarobljeni smo u pustinjama svoga života, a on je takav kakav jest, sam Bog zna. Jesmo li dostojni života ma kakav bio? O tome treba misliti na vrijeme? E, moj, Fortinbrase: bi li te bilo da nije Hamleta? Knin, 2. kolovoza 2019. Petak, 11:29 sati.
POEZIJA I PROZA VELJKO BARBIERI Numizmatika živog i neživog 12 BRANKO ČEGEC Paralelni gradovi i ini meridijani 17 † DRAGO ORLIĆ Pjesnik iz nužde 30 MLADEN JURČIĆ Čovjek koji je izgubio svijet 37 LANA DERKAČ Treba pomaknuti Sunce 46 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Uvod u noviju povijest obitelji 55
12 Veljko BARBIERI, Makarska NUMIZMATIKA ŽIVOG I NEŽIVOG1 * I. KRAJOLICI 1. BIJELI KROV Nebrojeno puta sanjao sam kako me snovi tjeraju uz planinu. Visoki zid nad morem i Gradom. U zoru iz nemirne postelje, na osunčane vrhove, i zazorne doce u visovima. Na plohama pokrivenim snijegom, gdje bura napinje jedra olujna neba. A na liticama nad kojima lebdim, okamenjeni duhovi u okomitim padinama, priviđenja u šumarcima i šiblju u nizinama. No kad sunce osvijetli planinu, topi kapi svitanja. Sve drugo ostavlja u tami. Zatočeno iza razdvojena svijeta nad Gradom. Ipak nada mnom razlijeva boje. Guste da teško dišem. Kruti u snu moje strepnje smrznuta planina. 3. OKO PLANINE Promatra Biokovo od kad je svega. Svijet koji jest i koji je jednom bio. Zjenicom iz utrobe Zemlje, davno uglavljene u duplji planine. Tinja žarom od tekuća zlata u ovojnici dragocjena kamena. Iskri sred rožnice ovlažene kapima kiše dojedrile sa samog kraja svega. * Iz zbirke istoga naslova, koja uskoro izlazi u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu. (Ur.) (izvor: nacional.hr)
13 Veljko BARBIERI POEZIJA I PROZA Nju rube kapci otvrdla vapnenca. Nad njom visovi uzaludno hvatajući nedohvatljivo. Pod njom obale od usitnjena stijenja. Nasrtljivi valovi i šutljive šume. Plete ih huk osoljena vjetra, star kao glazba nastanka. Oko planine motri žarećom zjenicom, pod kapcima skrućena sjećanja. I tinjajući pamti ugarcima u duplji pod visovima koje već bijeli zaleđeni zrak. 4. STAKLO LEDA Neprobojno staklo planinskog leda čuva tjelašca prvih bića. Smrznuta čekaju. Ali ne tope se glečeri modrog leda. Njihovo je prozirno zaustavljeno vrijeme. Otpornije od vremena bijelih ledenjaka. U smrznutu plavućcu lomi se svijetlost davnih galaksija. Vidim ih, ali ne postoje. Odrazi pradavnog i okamine u staklenim ustima. Drevna je to zagonetka. Gdje se lomi svjetlost, tamo je balzamiran život. Ne hlapi u ustakljenu svodu. 5. STRUČAK KOVILJA Sklapaju se oči u paperju kovilja. Ni dan, ni noć. Sred oblaka od bijela krzna i tankih niti. U njima niću podivljali cvjetnjaci u procijepima planinska kamena. Brane se oštricama i bodljama, nazubljenim runolistom u kojem se osušilo sunce. Stručak za stručkom povija se na vjetru. Lomi se i mrvi. No traje duže od živa cvijeća. Ni živ, ni neživ. U suhim opnama sklupčalo se sjeme. Klije zarobljeno u mojim vazama od napukla porculana i mutna rimskog stakla. Miriše na smilje, mentu i kadulju. II. O LJUDIMA I BOGOVIMA 27. VLADAR CRNA SVODA Osjećaju da stiže na krilima crnih oblaka. Vladar tmina i noćnih lovaca. Na proplanku vučje krzno, mačja dlaka, bodlja ježa. Među stijenama palucaju guje i poskoci. Miruju dok krijese očnjaci i sječiva zlatnih zjenica sred rožnice tame. Nad njima lišće i iglice noći. Huk ćuka, struganje sjekutića, i nečujne kretnje kićenih repova. Pa prhut noćnih ptica, šum krila i bešumnog paperja. I pojavi se napokon golem. Okrunjen krošnjama noćne šume. Vreba krhotine sna i ugasla dana. Prvi je to drevni bog, stariji od sunca i zviježđa. Živi gaj okupio se oko
14 POEZIJA I PROZA Veljko BARBIERI svog šamana. Ni vuk, ni jazavac, ni sova. Izgovara molitvu mjesečevim jezikom. Vladar sluša srebrnim ušima. Rasipa srmu po crnini noći. 34. BACCHOVE FRESKE Prostrlo se nebo u crveno vino. Sa svoda suton ovinjenog boga. Muka razapetog i radost tiještenih kapi. Vjerujem kao pijani Juda u svjetlost i polumrak onostranog. Sunce na mom obzoru nadima jedra tangana borovom korom i vinom. Strah da otplove za oblacima. Ipak sve je mirno u vinskom odrazu. Otkriva freske Bacchovih svetkovina u Pompejima. Pod vulkanom zaustavljen život i vinski kaleži onih kojih više nema. 35. DLIJETA PROŠLOGA Odjek u muku kamena. Sitne krhotine pod dlijetom. Dok ne dohvate oblik. Među lubanjama svetih bikova izvrću se jonski rogovi izobilja. Na nadvratku u rijeci prošloga. Tamo me potraži u lišaju skorene krvi. Vojnika na žrtveniku. Položena na jonsko rogovlje Zeusova bika. Riče iz mramorna grumenja Helade. Tako sustiže davno nestalo. 36. AFRODITINA DJECA Gori ali plamen joj ne može nauditi. Polegla na Afroditinu žrtveniku. Zaplesana u vrelim posteljama. Dok drhti i nečujno uzdiše dodirima. Iz naga tijela utiče se njena vrela put u zanos klesana boga. Lijepe se i tiješte, jedno u drugome. Tale kapi živa zlata i živa srebra. Glazbu svirala od bjelokosi i napetih žarećih struna. Skladaju ditirambe u ložnicama smrtnika i besmrtnika. Tamo se začinju ni bogovi ni ljudi. Afroditina mitska djeca. 37. RIBARI LJUDSKIH DUŠA Uz noćnu rijeku kreket i muk zmijolikih riba. Nema Haronova troglava psa. Ni njega splavara, ni voda Aheronta, ni Stiksa. Na obalama tek ribari ljudskih duša. Skupljaju novčiće s vjeđa putnika u srce tame. Svaki doplovio u svom leutu od zelenih krljušti i kliske sluzi riječnih duhova. Po jedna lađa za jednu dušu.
15 Veljko BARBIERI POEZIJA I PROZA Kroz mreže Titana prolaze nečujno. Svijetle u nitima. Iz zlatna pletiva odjekuju višeglasja i terce u Hadovim kapelama. 52. VINOGRADI NESTALIH Spuštaju se u povorkama niz brežuljke. Oko gradića i zaselaka od sjevera do juga. Posvuda gdje je jednom grmjelo i gorjelo. Nude im zaborav kao utjehu. Ali čudni su to vinogradi. Najzeleniji u hladne dane. Krijepi ih vino iz crne, crvene, bijele i modre zemlje u kojoj snivaju oni koji oprostiti više ne mogu. Tišina u povorkama. Svaki čokot jedno ime bez tijela. Jedan po jedan od onih koji se dao svom čokotu. U podrumima i grobljima pod vinogradima od olovna hemoglobina. Treperi tek lišće. Zastavice izliječene od peronospore. Ne žele zaboraviti, neću ni ja. Ni kad se slobodan napijem vina s mojom braćom pod zemljom 53. LJUDI BOGOVI Kročimo stopama svetoga. Zamornim stazama brisanog, preklesanog, dopisanog slovima i uklesima neuvjerljivih krojača vjere. Ipak razaznajemo pisma zmijskih tragova, pernatih bogova, troprste znakove onih što su jednom bili. Pa bljesnu njihove zlatne ceste. O zapadu nad njima plovi sokol. Šakal, lavica, ovan, bik, sveta krava i Crni bog onostranog. Velike majke u sjeni noćna neba, sunca i zviježđa koja se po njima zovu. Naši u kamenu oklopljeni preci, bogovi i ljudi. Čovjek po čovjeku od boga i Bog od čovjeka. Vladari mora i podzemlja i svi oni na gorama. Suputnici zapaljenih grmova, grifona, sirena, Belzebuba, Križa i svetih zvijeri. Totemi, bogova i ljudi. III. U NEPOZNATO 60. ZMIJSKI SVLAKOVI U potmulu sjaju moje kože počinjem se uspoređivati sa zmijom. Puže kroz vremenske postaje. Na svakoj zastane i promijeni svoju. Svuče staru i čeka da se krljušti stvrdnu na novoj. U njoj leže odbačeni svi svlakovi moje kože. Pukla je iznošena krutost ljuskava tkiva. Tom dugom zmijskom stazom nastavljam svakim danom.
16 POEZIJA I PROZA Veljko BARBIERI Iako me nema, zatičem se kako slažem odbačene svlakove, kao novčiće s mojim likom prosute uz put. Pokriven bakrenim krljuštima na mom grimiznom plaštu. Od ničega ka nečemu, mrsi se klupko tek presvučenih zmija. 72. VRATA RAJA Ne škripe im šarke dok šire krila. Iz njihove tame otječe oslikana noć. Upisana u napuklu drvetu. Ne prezaju ni pred čim. Krakuni prodiru u stidljive alke i zatvaraju uzdahe skrivene pogledu. Zrake, mreže s neba dovlače im kaleže misna vina. Pa kad odjeknu teški ključevi svetaca, grješnici iza starih vrata ne traže pokajanje. Kroz procijepe i kovane brave klizi samo zavist. Pakla, Čistilišta i Raja. 73. PRVO I DRUGO NEBO Iza Vrata Raja, kažu, sjajno je Nebo. Otvoreno svima. No ni nakon molitve, nijedna utjeha ne grije iz tog posvećenog svoda. Priječi im put golemi zid planine i njeno nebo tamno i zaleđeno. To je Prvo Nebo koje me poziva, dok ono Drugo šuti. Iznad moga svijeta uzdignuta je zavjesa. U njoj se izdrobilo svjetlo zviježđa onog Drugog neba. Kažu, sjajnog ali mučaljivog. Pa ipak kad poletim, planina od oblaka nad Biokovom prima me u utješni zagrljaj. Ne da mi da zavirim u ono Drugo Nebo o kojem raspredaju tolike priče. Stare od usta do usta, i gube se kao i ja, u zagrljaju oblaka s planine. 76. NUMIZMATIKA ŽIVOG I NEŽIVOG Brazde i ožiljci na mom tijelu, život koji više neće biti. Pokušavan ih obrisati, izravnati kožu, napeti je godinama unazad. Čekam da me primi neki drugi svijet i obriše sve stope i miljokaze moga puta. No one se i dalje mrijeste u sjećanju. Fasade i freske prošloga. Zazorne su to staze. Valovito staklo na vitrini muzeja u kojem se gasi izobličeni lik kad uhvatim barem djelić vlastita odraza, sred izloženih oksidiranih dana. U arheološkoj zbirci moga trajanja, izranjaju i uranjaju u brazde i ožiljke lica, kao ugasla razdoblja u kojima me više nema. Otisnuta u novčiće s prekovima mene samoga.
17 Branko ČEGEC, Zagreb PARALELNI GRADOVI i ini meridijani ZABECEDA 1. Očekivano, toga je dana abeceda počinjala od Z. Zagrijalo je, zubaci su preskakivali prepone, boljelo je u ušima, kotrljalo se s mora i odasvud su prokuljali zrikavci, zatim zakovice na bradavice i drugi divlji pearcing: spomenik najljepšim sisama u granicama i preko. – Znaš da se smijem kada se primijeti – govorila je i zavitlala rosom u kosi. Nogom preko noge zakuhala vatromet i rukometnu reprezentaciju: palac, kažiprst, srednjak, prstenjak, mali... Zaveslaj u nemir iz kojega se gledalo kroz uzglavlja u naslućena mora. Grozdovi puni meke tekućice, ljepilo među prstima i dalje među: međurječje, međutak, međučin. Zapusi pritiska i vlage uzduž i poprijeko. U sredini jednog otoka. U sredini drugog otoka. Prsti balzamirani abecedom, koja i dalje napreduje, zuji u ušima, ne zaustavlja se... 2. Abeceda je opet počela od Z. Zagrijalo je i zvukovi zelenih zrikavaca rasprskavali su se ispod kože. Čak su i smiješni zamorci drvenih nogu pocupkivali zumbu i čačača. Zurili smo u svoje dubine kao u najdublji zuj i zum. Zulum afrodizijaka na putu u Zanzibar, četiri desetljeća zamorske dubine i onda je moralo eksplodirati: rafali su zaštektali tijelom i zemljopisom, tusta se tanad zarivala u nemir iz kojega (izvor: igk.hr)
18 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC se moglo u svako„more duboko, sva moja radosti“, pa samo lebdiš i recitiraš, naizust recitiraš već treću abecedu koja počinje i svršava bez glasa, u posvemašnjoj grafici. 3. Toliko abecede ne stane ni u memoriju tableta za spavanje, ne stane na stadion, u sunovrat nad kojim si isprala gladno mlijeko i ine gladne tekućine. Lagano zalepećeš krilima u kojima se oduvijek taložio strah od letenja, pa zaplivaš leptir mašnama u meko, u svilu, u snježnobijeli sladoled od kojega se zamutilo u očima, pa opet abeceda, redoslijed koji započinje i svršava u istom zaveslaju. 4. Z kao prašuma iz koje se ni danas nećeš izvući. Koračaš i zastajkuješ između milijun pitanja bez odgovora. Rasula su se kao zrele kruške po mokrom asfaltu: pogled koji ne znači, ali označava. Zaboden poput putokaza usred Sahare, bijeli konj na bijelom pijesku, divlji propanj bubnjeva u ušima, bez tajni i bez simbolike. ODLAZAK U POVRATAK Monotonija željeznice ne gasi nemir niti patetiku. Geometriju ravnice rubi tamno zelenilo šipražja. Privid sreće ograđena svijeta razbija se na ulicama prenapregnutih gradova. Sudar beskućnika i izbjeglica kao pucanj u prazno svakog ograničenja. Horizont bistre vjetrenjače i zrakoplovi što slijeću na neki od obalnih aerodroma. Vrijeme galopira. Čekaš ga u zasjedi zaustavljaš,
19 Branko ČEGEC POEZIJA I PROZA podižeš transparent umjesto spomenika. Vrištiš dok vlak ne stane. Izlazi kondukter pa na peronu zapjeva rođendansku himnu kao svoj obol vremenu. Snažno puhne u zviždaljku radosti bilježeći taj trenutak bez privida, bez pravila, bez granica. Može li odavde započeti posve novi put? Ukinuti razliku odlaska i povratka? Samo putovanje kao projekt, pogon, biografija. U vlaku Manchester-London, 7. kolovoza 2017. BARLEKINO Barski stolac zarotiran u vrtu carske palače: na njemu te jednoć bario kralj. Gledala si zvijezde, trokut u kojem su iskrile krijesnice: Mjesec, Mars i Jupiter. Muškarci i žene raspoređeni u malim grupama, pješčane skulpture među prstima, krajobraz planeta na tabanima. Iskrzani barjak otima se vjetru kao da je opet proljeće među
20 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC granama zimzelenih biljaka; kao da će jugo zaustaviti vrtlog dvorskih plesačica, tupi zvuk potplata među gradskim zidinama. Samo žene i nekoliko muškaraca. Onda njih dvoje, dječak i djevojčica, nose buket stoljeća. Vrisak, mladi poskok na dovratku, mrtav gušter na tirkiznoj klupici amfiteatra: harelkin zakrabuljen u barlekino, barakuda zariven u barunicu − sve zvuči i ne znači. Zvukovi se odbijaju između arhitektonske dosade katedrale i bombastične hramske pozlate, kao stihovi prosvijećena vladara među bokovima pospane mornarice. Prigovaraš, opet prigovaraš, a zlatna kugla topi se u moru. Tko si to dok gnječiš pesnice u grotlu biblijske masline? Kamo i odakle? Koliko praznih pitanja! Koliko znanja izdvojenog za brisanje! Pustih kolona otjeranih u prazno: blato, kaljuža, potop, utopljenici na bonaci. Uzimaš meku ruku u naručje i njenu tišinu obuzdavaš vojskom i nadrealistima. Barem se tako čini dok golemim ekranom cijede se teške slike prošlosti i budućnosti: barbari, barabe, bartolomejski ljesak baršuna i baruta, barkarioli i barunice, opet barunice kao da smo Krležin herbarij bez klorofila, bez piljevine. Toplo je, ljeto je, oko nas vječni
21 Branko ČEGEC POEZIJA I PROZA listopad: na horizontu gubi se obris trajekta Bar-Bari-Barcelona. Svršetak igre: strogi sudac asketskoga lica vadi zlatnu loptu i odsvira kraj utakmice koja nikada nije ni počela. OSIJEK, MELANKOLIJA Kiša se zaustavila iznad prozora hotela Central. Visi u zraku ruku pod ruku s plastičnim Djedom Mrazom I dramatično napuhanom vrećom... Njegovi sinovi razvoze djecu u trokolici. U međuvremenu zapale, duhan i pirotehniku. U takvom danu lako se zapleteš u mrežu U kojoj je sve počelo: Johnny, Cohen, AD. Koji je od njih tvoja godina? Možda su samo pjesme? Koliko njih stoji između pogleda i neobrađenih polja? S lisicama na rukama kreneš u potragu za lozinkom, teturajući među divljim stabljikama trstike na vjetru, U rasponu od ID do IP, početka i kraja virtualnog kalendara Iz kojega izlaziš samotan i tih, Zagledan u ponor očiju, s tragovima kože na prstima, Mirisom opijata pod noktima... Kako ćeš se vratiti ako si zalutao? Kako ćeš znati da si zalutao? Jedno od nas bit će Alisa, drugo bijeli zec u vrtlogu Jefferson Airplane. Put povratka, to sada znaš, ne treba tražiti. Ispred nas je šuma, nepregledna šuma, zvjerke na stablima i u nastambama; Iza nas mrak paravana za koji se nadaš da ga
22 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC nikakva sila ne može pomaknuti. Pogled s prozora na šljokice i tramvaj prekriven žaruljama, skulptura oca domovine i konjska zaprega. Invalid ispred banke sjedi na pojačalu: pjeva adventske pjesme. Pred njim je prazna košara I tužni vijenac od inja i božikovine. Vjetar zakucava plastične krijesnice u zaleđena stakla hotelskih prozora. BONACA SPLIT Žamor štekata i preglasna glazba guše prelet galebova i samo jedan krik u kojemu stopilo se sijaset želja. Golem kamen praznine i nedostajanja posred Rive i odasvud. Boje su još prigušene, barjak ne vije s Marjana, nijednog vala na vidiku. Podne je, Ivanjska noć već u zraku, iako krutost kalendara ne priznaje tu diverziju. Sukob s vremenom, sukob s kontekstom, tlo klizi pod nogama dok brod tone u izmaglicu na horizontu. Neki put dostatan je refleks u oku, blagost ruke na zatiljku. Neki put divlji jecaj i okret koji seže u dubinu svemira. Neki put samo nemir i banalnost matematike. Zatim kavu privedem kraju, privežem nemir za lučki kamen i krenem u poraz kao najsigurnije utočište. PODGORICA, PROLOG za igora isakovskog zrakoplov je prizemljio nakon šest pokušaja. oluja se stišavala, snažan vjetar raznosio je lišće i lijepio ga po prozorima aerodromske zgrade.
23 Branko ČEGEC POEZIJA I PROZA on je stajao vani, na vjetru, pored čovjeka s cedujicom i mojim imenom na ćirilici. vatromet kose, brutalan pogled i melankolija. bio je tu i primož, blijed kao četiri neuspjela slijetanja. onda hotel crna gora, njegov prodoran smijeh zasijecao se u krvotok, u beton, u tišinu socijalističke izgradnje. bez drugih sudionika kao predgovor noći dugih dijaloga, ljepilo pogleda, sunovrat, epska patetika. boca jamesona ispod stola, maskirna butelja gore, pored prozora s teškim brokatnim zavjesama. on je prizemljio jučer, prije kiše na horizontu, plitkome horizontu u podnožju visoravni. utonuli u njegov doping, bili smo postolje i prag.
24 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC govor je posljednja moć, nadglasavao je žamor susjednih stolova. riječi su razbijale tišinu, tišina stakla na prozorima, napuštene flaše pod nogama. glas se razvijao u tonalitet, tonovi formirali glas. tišina je oblikovala priče koje tek treba prevesti na sve svjetske jezike. tišina i dim: scenografija dugih, nesanih noći iz kojih je kuljala pošast teksta, vardar među prstima i veliki križ na brdu. nema života bez poezije! krik u dubinu noći, u polumrak lobbyja. onda milijun novih riječi kao da sve počinje ispočetka, a on se samo pritajio.
25 Branko ČEGEC POEZIJA I PROZA ISTOČNI TRIPTIH 1. Šlep vozilo u pripravnosti na zaustavnoj traci s upaljenim rotirkama koje govore: Sleti s ceste, molim te, trebam hitno tisuću kuna, plati odmah, gori mi! Gori mi! Čuješ li? 2. Arapska obitelj pored automobila francuskih tablica kolektivno viri u otvor na rezervoaru. Natočili su pogrešno gorivo i sad ga isisavaju pogledima, jedan po jedan, i žene, pokrivene, sve osim očiju: Izađi nafto, vrati se na poluotok, u Katar ili Arabiju, samo izađi! Kako ćemo dalje, dug je put pred nama, odavde do vječnosti... Vječnosti... 3. Na parkiralištu Marsonija jebu se psi. Žgoljavi žućo zabija se u crnu ženku: ona potpuno nezainteresirano promatra svijet oko sebe. Treći optrčava oko njih u borbi za ulogu, ali režiser je zaspao ispod hrasta i uloge nesputano vrludaju svemirom, ne haju za pseće ambicije.
26 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC ONI Security girl stoji na vratima šekreta: desnom nogom nagazila je kufer s dnevnim utrškom trgovačkog centra. On unuta piša, bulji u smežurani kurac što preslikava se u kromirano zrcalo senzora za vodu. Ne pere ruke, izlazi samodopadno, brišući mokraću s prstiju o službene hlače. Ona podiže kufer, opsuje, težak je, nosi ga u lijevoj ruci, desnom popravlja kosu, mehanički, nervozno. Lijepa je, čini se, u garavoj opravi Tvor-Lisica & co. On nosi pištolj na desnom boku, hoda na distanci, mjerka pokrete dupeta u prevelikom hlačama. Kratko se polukružno osvrne i glasno prdne. Zvuk će nestati u kakofoniji, računao je s tim. Ona se okrene: Jesi li to ti, jebo te, cijeli se kat zatresao? Vrijeme je potresa, vrijeme monologa u zaglušnoj tutnjavi: Do njega ne dopire glas: U pičku, k’o da je od olova ovaj smrdljivi cash prepariran s milijardu otisaka prstiju neopranih nakon pišanja. Trideset i sedam koraka u podzemnoj garaži, pa zalupi vratima blindirana vozila, zapali cigaru i nervozno otpuhne dimni signal kao vapaj i kao nadu u bolji, pravedniji svijet. Odmagljeno Dođe tako dan kada magla prekrije grad i zadrži se nekoliko dana. Osvane potom sunčano jutro, a na mjestu grada pustopoljina, bez kuća, bez ljudi. U izmaglici horizonta naziru se samo sjećanja, iluzije, ljepota koju možemo zamisliti. Tamo, u toj izmaglici, početak je i kraj, savršen krug svih konačnosti, ako konačnost i savršenstvo uspijemo dovesti u bilo kakvu vezu.
27 Branko ČEGEC POEZIJA I PROZA NEVINO Na vratima restorana ruska djevojčica u majici s američkom zastavom i njezina ruska majka u majici na kojoj je šest puta goticom ispisano innocent Ratni zločinac YY ulazi u restoran Društvo se zabavlja Iz njegovih razjapljenih usta čujem samo riječ nevin jedanput dvaput naposljetku samo NEVINO NEVINO NEVINO sve drugo pojela je kakofonija i pognute glave ljudi koji jedu Ne tiče ih se Nisu njihova posla ZAŠTO NISAM NAPISAO ESEJ SAMBA, RUMBA I CHA-CHA-CHA U RITAM & BLUES A(RA)N(GA)ŽMANU, (MILKO VALENT I POEZIJA PREKORAČENJA)? Zvao me, više puta me zvao, iako sam ponavljao kako neću biti u Zagrebu i kako ne mogu sudjelovati na rođendanskom skupu, dobro, rekao je, mirno,
28 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC to ne možemo promijeniti, ali pošalji barem naslov teksta, govori mi u telefonsku slušalicu, naslov teksta o kojemu nisam mislio jer, kažem, znam da ne mogu biti, ali ti samo napiši naslov, lako ćeš za tekst, pratio si me i kad drugi nisu htjeli, kad bio sam kuga i kolera, i crni prišt na kondomu nekog drugog vremena, kad Isus rolao je jointe u kampu a Velika Mati Crkva, zaštićena nevjerom sistema, ekskomunicirala me i organizirala egzorcističke seanse: Apage, Milko, Apage mračna silo i nepravdo! okotu crni ljudskoga jada i prostakluka, napiši, kaže, naslov, možeš ga promijeniti kasnije, a ja već strepim od toga kasnije, od vremena koje neumoljivo žderu skakavci i gmizavci, no film se ipak vrti, odmotavaju se svi Valentovi glazbeni formati, Neoplanta blues i Jazz afrička vuna, širok Dunav, ravan Srijem, pa godine rock’n’rolla, šamanski ples na stolu u osječkoj Tvrđi, raskopčanih traperica s djevojčicama koje zabezeknuto bulje u nogavice što spuštaju se, dok on čita pod oblacima, nesvjestan hlača i djevojčica, yeah, bejbe! rasprskava se vlagom između glinenih zidova, kao i tisuću puta dosad, kao i sada kada me doziva i poziva, kada me proziva, jer kad sam već, eto, dao naslov, i kad sam rekao da ću se potruditi, da ću stići, a triput su već produžili rokove zbog mene i još jednog s kojim ispijam kavu, a nisam našao vrijeme u kojem bih napisao ono što već napisano je, sada treba samo stisnuti gumb reciklaža ili refresh, jer ritmovi su tu, u ušima, u posvemašnjoj kakofoniji, iz koje nije moguće napisati esej, jer esej je naslov, mislio sam da se to vidi, Milko, ali
29 Branko ČEGEC POEZIJA I PROZA pogriješio sam, uvijek griješim kad mislim da stvari se podrazumijevaju, a kako će se podrazumijevati kada nedostaje jazz, nije se uklapao, a sad nedostaje sintagma, rečenica, možda cijela stranica, sve drugo piše, stalo je u tu prvu rečenicu, koja je trebala otvoriti vrata prema čitanju nečitanog, reflektore usmjeriti na svaki pokret, na svaki trzaj tijela, na svaki grč tijela, dvaju tijela, množine tijela, koja su se utapala u ritam Valentovih glazbenih podloga i valjda nisam napravio strašnu pogrešku kada sam cijeli opus sažeo na rečenicu koja meni znači sve; Samba, rumba i cha-cha-cha u ritam & blues a(ra)n(ga)žmanu , čak i bez fusnotnog podnaslova Milko Valent i poezija prekoračenja, jer svima koji su čitali, takvo je objašnjenje suvišno, a onima koji nisu, takva ih općenitost neće znati impresionirati, Valentu je sedamdeset i prva, proljeće ne kasni, kasni tek menstruacija, trudni smo i umorni, no možda se u nama, nipošto bez sumnje, još može dogoditi revolucija? Autor je sudjelovao u 11. izdanju programa za mlade Kod Marula Istarskoga ogranka DHK i časopisa Nova Istra u Gimnaziji Pula listopada 2022. (Op. ur.)
30 Drago ORLIĆ, (1948. – 2021.) PJESNIK IZ NUŽDE*1 Naranča U emocijama djetinjstva prepoznajem samo jednu voćku. Naranču, koju su mi donijeli u bolnicu. Držao sam je na prozoru i gledao u njoj zalazeće Sunce. „Meni za ljubav“ – reče ona. Lako je to reći, to je teška fraza, draga gospođo, a meni za ljubav? Uni ki je maloprvo pasa priko place u Berlinu, uni z crlenon valiđon, pričiži je Jure Škrljov. Ča češ da je on? * Iz posmrtne zbirke Modro nije plavo; izd. Istarskoga ogranka DHK, Pula, 2023. (Ur.) (Poreč, 2017.)
31 Drago ORLIĆ POEZIJA I PROZA Trnoružica Trnoružica masturbira. Nije joj više lako, došlo je do preobrata. Sto godina, u cvijetu mladosti, vodila je raskalašen život. Sad smo svi njeni taoci, samo da se zajebe naivni kraljević. Mučno svršava jecajući. „Sve je pod kontrolom“ – smirujem je. Češalj Ne moru jedan prez drugega, su kako košulja i guzica, škifo delaju, ona njega drži za guzicu. Naglo se je zbudila i skokla z postelje, zgrabila je češalj i unako pospana z češljon se grebla i česala po životu, mumljajući kako mačka kad prede, kako kučka kad se tira, kako kučka kad se pase. Zdravo, Marijo Moremo biti farabuti, niškoristi, pijanci, poeti. Kad te imamo potribe, u lugastoj magmi malega mozga mi te se domislimo, Zdrava Marijo.
32 POEZIJA I PROZA Drago ORLIĆ Njeno međunožje (za ne reći pička) solnica je Mediterana (ta jebena tri zna soli). Volim nehajno proći ispod slavoluka Sergijevaca. Ako on nije svjestan mene, moja taština svjesna je njega. Hodač po žici ima upalu uha i znatno poremećenu ravnotežu. (Ali raditi se mora.) Na pola žice, točno iznad sredine ulice, još i zakašlje. „Sad je svejedno, vratiti se ili nastaviti, na pola sam puta.“ Zašto su ružniji narcisoidniji? Pitam osobno. Sveta Cecilija fušarila je na sve strane, krizme, krštenja, svadbe. Muzičar ostaje muzičar. Jednom prilikom prdne... ANĐEO: Cecilija, tiše, u Raju smo. CECILIJA: Oh, tko bi to rekao!
33 Drago ORLIĆ POEZIJA I PROZA I napokon, križ je samo mač u koricama. Orgazam na bazi virtualnog podražaja naša je sutrašnjica. (Zbogom ručni radu, ukopčaj nas još na struju i adio.) Loše godine, loše žene, loša sreća. „Odlično, ne može zlo dovijeka.“ Jedne noći, kad su zvijezde kristalno rominjale po krovu, ona reče: „Kad ćeš se skinuti s Inerneta?“ Riba drhtulja ugrađena joj u ribicu. (Ma koji vibrator, čovječe!) Indigo papir, njegovu svrsishodnost i potrebitost, moja mladeži, nikad nećete razumjeti. Sve to
34 POEZIJA I PROZA Drago ORLIĆ dok Vikinzi šibaju Golfskom strujom. Kain i Abel. Praiskonska dramaturgija, bez trećega. Pohranjujemo uspomene, njima se tovimo, živimo od njih, živimo za njih. Mi smo tek – spomenar. Prolij me svojin sokovima, oj, divojko. Daj mi tvoju zadnju pomast i z sabljon me čuvaj, fali mi sna. Fali mi sna kako Ciganu puta. Masturbiraju u duetu, kése se jedan na drugoga, tražeći sladostrašće kod svoga drugog ja. Rastavljaju seks na proste faktore. Pjesnik sam iz nužde. Jesen se poistovjetila s pejsažem, ravnodušna, vlažna, jednoobrazna. Jesen Čejena u mojim plućima. (Nedostaje mi pušenje.)
35 Drago ORLIĆ POEZIJA I PROZA U Milanu, na velikom stajalištu podzemne željeznice razgovaram s prosjakom, bradonjom našeg porijekla. „Samo da umrem prije zime, iako zime više nisu što su nekad bile, iako je u podzemnoj ugodno toplo. Još jednu zimu ne bih preživio.“ Otok je žal, žal za vremenom. I plastični cvijet ima isti patetični naboj, ako je u vjeri položen. Baka je ubila kokoš na panju preciznim udarcem sjekire i bacila je neka se kovitla u prašini (bez glave). Gradovi su velika spremišta, magazini, podrumi – lažljivih laži. Starost: više se ne sramim svojih ograničenja (pače, zabavljaju me). Jebiga, kako ćeš moliti ili pušiti ako nemaš šibica ni upaljača?!
36 POEZIJA I PROZA Drago ORLIĆ ...a horizonti su sve dalji i dalji. Kada imaš potrebu reći ono što ljudi ne žele čuti, na putu si da postaneš pjesnik. Na vrhu sâm činpres (u funkciji kazaljke sunčanog sata).
37 Mladen JURČIĆ, Zagreb ČOVJEK KOJI JE IZGUBIO SVIJET Poslije, kad je već kako-tako došao k sebi, ili je dotad uspio ako ne shvatiti, barem unekoliko prihvatiti svoj nevjerojatan položaj, pala mu je na um neobična pomisao. Sjetio se koliko se ljudi u povijesti iz petnih žila trudilo osvojiti, ili prisvojiti svijet i promijeniti ga prema svom obično groteskno izopačenu liku, dok se on našao u suprotnoj, ali jednako tako apsurdnoj krajnosti, jer izgubio je i ono malo poznatog mu obitavališta što ga je mogao nazvati svojim svijetom, sve je doslovno iščeznulo. Probudivši se jednoga jutra, njegova svijeta naprosto više nije bilo, čak ni krhotina što su još preostale prije buđenja, jer kad je toga dana poslije nemirnih, besmislenih snova otvorio oči, nije ležao u svome stanu na trećem katu gradske višekatnice, nego na prljavoj strunjači u nepoznatoj, spaljenoj prizemnoj kući. Iz očiju su mu smjesta nestali snenost i mamurluk, a njime je prostrujala duboka jeza. Nad glavom mu više nije bio strop njegove neuredne sobe, nego je iznad ugledao sivo nebo. Krov je iščeznuo, oko njega dizali su se pocrnjeli zidovi nepoznate prostorije, a na podu ležale su debele, pougljenjene krovne grede i potamnjeli, bezoblični, spaljeni krš. Na prozorima nije bilo stakla, ni okvira, nego su zjapili prazni kao i otvor umjesto vrata u zidu n njemu nasuprot. Primijeti da nije odjeven za spavanje, nego je na sebi imao prilično izlizanu plavu košulju i jednako takve hlače, a prije spavanja nije izuo iznošene crne cipele. Nije se sjećao te odjeće, pa je zaključio da još uvijek sanja i da će se ubrzo probuditi, jer svjestan je da spava, a svijest o tome navodno ubrzava buđenje. No nije se probudio, nego se još više uplašio, jer iz sivoga neba počela je padati kiša, a kapi su postajale sve gušće. Osjećao ih je, osjećao je neugodnu hladnoću i vlagu, iako u snu ne bi smjelo biti tako. Osjeti su bili odviše stvarni! Ustao je i povukao se u kut prostorije, jer to je mjesto natkrilio ostatak krova, pa se ondje skutrio na suhom. Stresao se od jeze, duboke tjeskobe i hladnoće. Što se s njim dogodilo i kada? Poslije one pogubne, ne (izvor: M. J.)
38 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ baš zakonite, nesigurne poslovne transakcije u koju je glupo uletio, pretrpjevši razoran gubitak i nakon što ga je žena ostavila odvevši njihovu kćer, ponadao se da je gubicima barem zasad došao kraj, ali nije mogao ni naslutiti da zapravo još ništa nije pravo ni počelo, jer neće izgubiti samo suprugu, dijete i posao, nego i cijeli svijet. U snu? Sve je više sumnjao da sanja, no gdje se to onda našao? U snu ga još nikad nije prožela tako izrazita hladnoća, a osjećao je i tvrdi pod na kojemu je sjedio, kao i zaostao, oštar miris pokisle paljevine. Spustio se jak pljusak, kišne kapi odbijale su se od ostatka krova nad njim, pa su se poput iglica zabijale u njega. Kad je tjeskoba prerasla u nesnosni napad panike, nastojao se smiriti i sve razumno prosuditi, ali razumnog prosuđivanja tu više nije bilo. A što je ostalo? Ostalo je to... Osjećao se kao da mu je mozak stao, zarobljen u vakuumu nestvarnosti. Ostalo je to da si više ništa nije mogao odrediti, objasniti, ni domisliti, jer nije bilo ničega što bi... Samoga sebe upozorio je da ne smije potonuti u slijepu paniku, jer uskoro će se probuditi, mora se probuditi, iako je njime strujao snažan, jeziv osjećaj da to nikako ne može biti san. Kiša je naglo prestala, pa kapi više nisu neugodno prskale, ni jednolično bubnjale po ostatku krova. Ustao je i spotičući se o krš pošao prema praznom okviru vrata, koji se doimao poput razjapljenih usta mrtvaca. Vani se stresao, ne samo zbog hladnoće, nego zbog pustog, izrazito tjeskobnog i sumračnog ozračja, iako oblaci poslije kiše više nisu bili tako tamni, nego jednolično sive boje, a cijelo nebo pokrivali su poput prljava pokrivača. Po položaju svjetla, jačega ondje gdje je iza oblaka bilo sunce, shvati da nije jutro, nego poodmaklo popodne. Tlo je bilo slične zagasite boje kao i nebo, mjestimice sivo, a mjestimice prljavo, smećkasto i tamnožuto. U sumornoj jednoličnosti pružalo se posvuda oko njega, do obzora, a u toj nigdini dizali su se samo zidovi spaljene kuće u kojoj se probudio. Ponovno osjeti zebnju, odjednom mu je na um palo da su to boje i preljevi samoga ništavila. San je bio jezivo stvaran, pa pomisli da se nikad neće probuditi, nego će zauvijek ostati ovdje, jer umro je i dospio u neku vrst samotnog čistilišta, gdje vlada nevidljiv, svenazočan demon Ničega. Dok je tako stajao, odjednom je iz smjera sjevernog obzora začuo zvuk koji kao da mu je prolazio kroz cijelo tijelo i ledio ga, jer bio je nalik zavijanju poslije kojega je uslijedilo dahtanje goleme, nepoznate, pretpovijesne zvijeri koja negdje ispred njega luta pustarom kao njezin naravni izdanak, a počeli su joj odgovarati i drugi otegnuti, titravi krikovi, pa se usplahirio, no srećom se činilo kao da sve to dolazi izdaleka. Okrenuo se i ubrzao u kuću, no kakvu zaštitu mu mogu pružiti sablasni pocrnjeli zidovi bez krova, vrata i s praznim prozorima nalik na duplje u lubanji nekog čudovišta? Pokušavao je suzbiti sve dublju zebnju koja je ponovno prijetila da nezadrživo preraste u paniku, pa je glupo, očajnički pomislio da bi trebao sjesti u spa
39 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA ljeni kut i snažno se štipati dok se ne probudi u stvarnomu svijetu, ali gdje je i što je njegov stvarni svijet? Uostalom, već se pokušao štipati, ali bez uspjeha. Morao bi se natjerati da razumno razmišlja, ali – razumno razmišljanje u snu, ili u nečemu još neobičnijem i jezivijem od noćne more? Ipak, imao je dojam da su mu misli prilično suvisle, a to je znak da ne sanja, no ako je tako... Spustio je glavu među ruke i neko vrijeme nepomično sjedio, ne usuđujući se ni misliti da je sve to u što je sad upao, nakon što se nešto pod njim prolomilo, i prije bilo u njemu, samo što to nije primjećivao, jer takav je bio iznutra. Učini mu se da je njegova okolina zapravo postvarenje onoga bezbojnog ništavila kakvo ga je i prije okruživalo, a sve što je doživljavao kao smisleno, stvarno i lijepo sad se doimalo nestvarnim i dalekim, poniklo iz izmaštanih želja, neostvarenih i neostvarljivih, kao što je pomoću uzaludnih sanjarija izmišljao nestvaran svijet i nepostojeće, lažno sređene živote svojih beskrvnih likova dok je još bio nekakav nazoviknjiževnik. Onda je ponovno začuo zavijanje i dahtanje i to bliže negoli prije. Mora otići odavde, bilo kamo, jer postoji mogućnost da će negdje nešto pronaći, a što će se dogoditi ostane li ovdje i dođu li ta bića, kakva god bila? Da, poći će smjesta, dok još ima vremena i to u suprotnom smjeru, dalje od tuljenja i rike, dakle prema jugu, jer sve je bolje i izglednije nego da ostane među spaljenim, ukletim zidovima. No gdje i kako završava ta pustoš? Je li iza obzora kakvo naselje, možda grad i ljudi? Postoje li ovdje uopće gradovi, dižu li se negdje planine, proteže li se utjeha mora kroz neko sivo jutro, ili će iz ove nigdine srljati prema ničemu i nikomu? Pruža li se pred njim unedogled samo beskrajna, bezizlazna pustara u kojoj će zaglaviti? Do njega je ponovno doprlo otegnuto tuljenje, pa je potrčao, zatim odjednom zatetura i umalo da nije pao, jer tlo pod nogama počelo mu se tako ljuljati da je jedva uspio zadržati ravnotežu. Tlo je podrhtavalo i pomicalo se, tu i tamo pojavile bi se raspukline, a okruživala ga je zloslutna, potmula tutnjava nalik na grmljavinu, samo što je dolazila odozdo. Još i to!, pomisli. U kakvu se to svijetu našao? Sve to bilo je odviše opipljivo i zastrašujuće opasno, nimalo nalik snu, ali barem se nije morao bojati da će se u turobnoj ravnici nešto srušiti na njega, osim ako mu se zemlja posve ne rastvori pod nogama i ne proguta ga. No tlo se počelo smirivati, pa je pošao dalje, morao se što više udaljiti od bića koja su negdje iza njega zavijala, a potres ih je možda još više uznemirio. Najgora mu je bila pomisao na to da se nije našao samo u zastrašujuće turobnom, posve nepoznatom, nego i vrlo nestabilnu svijetu, iako ni onaj prijašnji, što ga je nazivao svojim, nije bio mnogo stabilniji, čak ni izvana, s pločama koje su se negdje u dubini zemlje sudarale i nepredvidljivo se podvlačile jedna pod drugu, a ni iznutra, s kaotičnim nemirima, lutanjima, nedoumicama i smiješnim, gorkim zabludama duhovno i tjelesno nepostojanih bića.
40 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ Prisjeti se kako mu se učinilo da se našao usred vlastite unutrašnje jalovosti i osjećaja pustoši koji ga je odnedavna obuzeo kao nekakvog umjetnika, a u snu se sve to opipljivo postvarilo, no bilo je tu i nešto više. Probudio se u posve nestabilnu svijetu, gdje se izvanjska nestabilnost stopila s unutrašnjom, a praznina i bitna neispunjenost, koje su ga u posljednje vrijeme morile, kao da su poput bujice navrle iz njega i prelile se u pustoš krajolika. Na um mu je pala luda pomisao da se naprosto izvrnuo poput rukavice, pa je dospio u vlastitu unutrašnjost, prvi se put našavši u svome stvarnom svijetu. Osjećao je umor i glad, počelo se smrkavati. Zabrinuto se pitao kako će ovdje doći do hrane, ako se pustara proteže u nedogled, a kad je prošao još jednu dionicu izluđujuće jednoličnog puta, odjednom je zastao kao ukopan, jer pred sobom ugleda svjetlo koje je razbijalo vječno, tmurno sivilo pred njim, a djelovalo je vrlo začudno, činilo se da izbija iz tla i lebdi nad njim. Premda umoran, požurio se, čak je potrčao vidjeti kakva je to pojava. Na trenutak pomisli da bi možda trebao biti nepovjerljiviji prema tajanstvenu prizoru, ali bilo kakva promjena u očajnom, nemilosrdnom krajoliku tako ga se dojmila i ulila mu neku neodređenu, uzbudljivu nadu te je nesmotreno i bezglavo ubrzao. Dosad je vjerovao da je u beskrajnoj ravnici, no ubrzo je stigao na rub visoravni, a dolje pred njim pružala se dolina. Stajao je i zurio u svjetla i zdanja u to doba dana već osvjetljenoga gradića, koji se smjestio u dolini, na obali široke rijeke. S njegove desne strane uzvisina na kojoj je stajao postupno se spuštala, pa je pošao duž ruba, neprestano gledajući u gradić pred sobom. Ulicama su miljele sićušne pojave prolaznika i automobili, ali pitao se kako sići. Nije se mogao vratiti i potražiti kakav okolni put u dolinu, koji bi bio uvelike zaobilazan. Spuštala se večer, a on nije imao pojma kamo bi trebao poći da nađe put, pa bi se udaljio od gradića i možda ga više ne bi našao. Bojao se da bi, kad bi se napokon spustio u dolinu, pošao u pogrešnom smjeru i više ne bi mogao pronaći to mjesto, nego bi se izgubio. Ne, ne smije se vraćati, ni zaobilaziti, jer visoravan se mogla protezati u nedogled. Mora poći ravno naprijed da mu svjetla budu pred očima, ali kako? Visoravan se dugo spuštala, pa bi se mogao previše udaljiti i svjetla izgubiti iz vida. Onda primijeti da se strana visoravni na jednome mjestu ne spušta tako strmo, nego su u njoj tu i tamo veće izbočine, a virilo je i krupno kamenje, pa se odvaži tuda sići u dolinu. Kad se preko ruba oprezno spustio do prve široke izbočine, s olakšanjem ustanovi da slične tvorevine i krupno kamenje dopiru gotovo do tla, iako ti oslonci nisu bili ravnomjerno raspoređeni. S izbočine se spustio na kamen koji se pod njegovom težinom počeo opasno pomicati, pa je hitro skočio na sigurniju izbočenu stijenu, koja je stršila prilično duboko pod njim. Pao je na nju teško bubnuvši, ali izdržala je, a na treću i četvrtu bilo mu se lako spustiti. Kamenje je sad postalo udaljenije, raz
41 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA maknuto na jednu ili drugu stranu, pa će morati izvesti opasne skokove, što bi moglo biti vrlo neugodno. Nadao se da je sve to dovoljno čvrsto, jer loše će se provesti ako se stropošta. Sad je posve jasno vidio ulice gradića koji je počinjao nedaleko od podnožja strmine. Pojave prolaznika bile su izrazitije, a mogao je razabrati osvijetljene izloge. Srce mu se popelo u grlo dok je motrio sliku svakodnevnog, običnog, mirnoga života koji mu je sad djelovao nestvarno, fantastično, poput prizora s drugoga planeta, ili iz drukčijeg svijeta, a ne iz onoga što ga je izgubio, iako zapravo nikad nije istinski pripadao tome „svom“ svijetu, koji mu je često djelovao neugodno tuđe, pa i pomalo fantastično. Oprezno se prebacio preko ruba još jedne stijene, a onda je, pustivši se, pao na drugu, manju ispod nje. Uzviknuo je od boli, učini mu se da je uganuo nogu, no kad je polako ustao, uvjeri se da mu je noga više-manje nepovrijeđena. Srećom nitko od prolaznika na ulici gradića nije podignuo pogled prema strmini i maloj, čudnovatoj prilici koja se nespretno spuštala po kamenju. Okrenuvši leđa gradiću, spustio se niz još nekoliko izbočina, a onda je hrabro (jer što mu je drugo preostalo?) skočio na kamen koji je stršio iz padine, a nije bio točno ispod njega, nego malo nadesno. Premda je skok izveo uspješno, osjeti nelagodu, jer nešto se promijenilo. Prožela ga je neodređena tjeskoba, učini mu se da se sve oko njega nekako smračilo i da je odjednom zavladala potpuna tišina, iako je bio svjestan da je više zamišljao negoli doista čuo brujanje automobilskih motora i glasove prolaznika. Zastao je, dok je njime strujao osjećaj sve izrazitije zebnje i nejasna straha, no ne bi mogao reći čega se boji i zašto se ne usuđuje okrenuti. Nakratko je tako stajao, a onda ukori samoga sebe i okrenu se. Tjeskoba je prerasla u duboku jezu dok je ukočeno zurio u krajolik koji je sad bio jednako onako pust kao kad se zaputio iz izgorjele kuće. Posvuda se do obzora pružao jalov kamenjar i pustoš, a pred njim više nije bilo osvijetljena gradića, ni rijeke koja je tekla pored. Skamenivši se, zurio je u prazni kamenjar prošaran oskudnim busenjem trave iz kakvoga je i došao, a kroz glavu mu proletje pomisao da je taj prizor možda bio fatamorgana, ali ne ovise li te pojave o prelamanju svjetlosti koje ovdje nije bilo mnogo, a k tome ne nastaje li fatamorgana u pustinji, na moru i u tropskim krajevima, ili je to barem negdje pročitao? Obuze ga dubok osjećaj bespomoćnosti i beznađa. Ne mareći za oprez, brzo se spustio niz preostale izbočine, a onda je izgubljeno zurio u pustoš pred sobom. Pošao je dalje, smušeno se nadajući da ga je pogled odozgor prevario, jer je perspektiva bila pogrešna, pa je gradić zapravo nešto udaljeniji od visoravni, no koračao je ravnicom u kojoj se vidjelo nadaleko, sve do obzora, a čak ni u daljini više nije bilo svjetala, nego samo krš. Gradić koji se činio posve zbiljskim, za koji je držao da je običan,
42 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ razuman, razumljiv dio svakodnevne stvarnosti i njezina ni po čemu posebna slika, zapravo je bio neobična iluzija nepoznata uzroka, varka njegova uma zbog tko zna čega, dok je ova pusta, besmislena noćna mora, kakva se uopće nije smjela dogoditi, bila jedina stvarnost, sumorna, neumoljiva i neshvatljiva, nalik onoj iz njegovih izmišljenih, fantastičnih priča. U pustoši nije bilo ničega, kao ni prije. Još je neko vrijeme omamljen hodao, a onda se umorno spusti na tlo i napije iz mlake što se nakupila u rupi između kamenja, jer bijaše ožednio i grlo mu se osušilo. Voda je imala bljutav, blatan okus, ali tko zna kad će pronaći drugu, i po tko zna koji put sa zebnjom pomisli da ovdje nema ni hrane. Premda ga je lutanje iscrpilo, morao je poći dalje, ne bi li došao u gostoljubiviji kraj, gdje će pronaći bar kakve jestive plodove. Na kraju je ipak morao sjesti, a onda se obeshrabreno ispruži na tlo da se odmori. Neprimjetno je zaspao, nije znao ni koliko je dugo spavao. Otvorivši oči, osjeti neugodnu ukočenost i bol, jer bio je tako iscrpljen da je zaspao na kršu punom oštrog kamenja i krhotina raznih veličina, no već ubrzo više nije mislio na to, nego se trgnuo i žmirnuo, širom otvorenih očiju zureći u pojavu koja se nadnijela na njim, obasjana mjesečinom, jer dok je spavao spustila se noć. Mlada žena, čija mu je duga svijetla kosa padala gotovo na lice kad se nagnula nad njim, znatiželjno ga motreći plavim očima, pritom se pomalo podrugljivo smiješila privlačnim, širokim ustima. Nehotice se promeškoljio kako bi razbio ukočenost, netremice zureći u nju zaprepaštenim, ali i zadivljenim pogledom, a onda mu se učini da je poznata, već ju je vidio, štoviše viđao, ali nije se mogao sjetiti gdje ni kada. Gledali su se, zatim se trgnula kao da je nešto čula, iako je vladala potpuna tišina. Uspravivši se, okrenula se i počela se udaljavati, pa je žurno ustao, jer morao ju je zaustaviti, morat će joj postaviti bujicu pitanja. Bila je jedina osoba koju je sreo nakon onoga prvog buđenja, no odjednom mu duž leđa sijevnu jaka bol, ukočio se od ležanja na tvrdome tlu, a zatim je prenaglo ustao. Napravivši grimasu, od boli je stisnuo oči, a kad ih je otvorio, pred njim je bila samo mjesečinom obasjana pustoš. Usplahireno požuri koliko je mogao, pomislivši da je žena već odmakla, ali više je nije vidio, pa je poslije nekog vremena zadihano zastao. Tko zna što je to bilo, što se uistinu s njim događa, pomisli. Možda je i ona samo djelić, puka krhotina razbijenog, besmisleno nepovezanog sna u snu, kao i onaj fantomski gradić. Tupo je gledao oko sebe. No ta mu se žena učinila posebno poznatom, a što je duže razmišljao, negdje u dubini sve ju je više povezivao s onim gradićem. Sad je imao dojam da se nejasno prisjeća toga mjesta, koje mu se u mislima mutno ispreplelo s tom ženom i to zbog nečega što mu je nekoć bilo vrlo važno. Je li ju sreo u nekom sličnom gradiću, možda na ulici gdje je...? Nešto se u njemu pokrenulo, mutno, ali značajno, no odbijalo je da se imalo razbistriti. Iznenada ga ispunio žarki, nježan, vrlo bolan osjećaj po
43 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA put sjećanja ne nešto bitno, ali posve izgubljeno, no nije to bilo sjećanje na određenu osobu, na neko mjesto ili događaje. Kao da već nije bio dovoljno jadan, tjeskoban i izgubljen, sad ga je kinjilo i sjećanje što ga nikako nije mogao prizvati, osim kao čudnovato čeznutljivu, bezobličnu, tvrdu grudu koja mu se bolno zaglavila u biću i još ga više otežala. Nešto neobjašnjivo govorilo mu je da bi, kad bi se svega sjetio, razriješio nešto važno, barem dio jezive zbrke. Imao je dojam kao da je duboko u njemu, poput neke daleke točke, skriveno spasonosno žarište koje bi donijelo barem nekakav odgovor te da mu je gotovo na dohvatu, ali je ipak nedostižno, jer on ga ne može izvući i okoristiti se njime, pogotovo ne ovdje, gdje je tu krhku točkicu nečega zasula lavina besmisla, straha i posvemašnje izgubljenosti. Vjerojatno više neće naći ni ženu ni gradić, jer ovdje naprosto nije bilo ničega. Sve su to prividi, priviđenja iz njegovih tko zna kakvih zaboravljenih, svim i svačim zakrčenih dubina, iako su se doimali posve opipljivo, čak potresno stvarno. Nije isključeno da su mu se utješno nametale svakidašnje slike njegove nekadašnje stvarnosti koje se ovdje više nije sjećao. U to je vrijeme možda držao da mu je stvarnost isprazna i ništetna, no sad kad je zauvijek iščeznula žudio je za njom kao za bitnom, izgubljenom mogućnošću. Oblaci su ponekad prekrivali mjesec, pa se tako smračilo da se spoticao o kamenje. Osim njegovih koraka, oko njega je vladala potpuna tišina bez uobičajenih noćnih zvukova. Ništa nije odavalo da je tu ikad bio gradić, ni da su ovuda prolazili ljudi. A onda iza sebe začuje prigušeno, ali oštro hučanje, kao da se sama tjeskobna tišina pobunila protiv uljeza koji je njome lutao, pa je ljutito zasiktala iako, okrenuvši se, opet ne ugleda ništa. Ponovno ga je prožela jeza pred nekom neodređenom, nevidljivom, ali pogibeljnom prijetnjom, pa je ubrzao, ali kamo? Može li uopće stići na imalo sigurno, zaštićeno mjesto? Imao je dojam da se hučanje približava, a kad se sad okrenuo, uoči da iza njega više nije samo pustoš, nego je u daljini bila golema sjena nalik tamnu zidu koji mu se primicao, a činilo se kao da se diže od tla do neba. U životu nije vidio nešto tako zloslutno. Je li se podigla oluja koja nosi sve pred sobom, ali što bi nosila u toj ništetnosti? Dopire li do njega hučanje vjetra mnogo snažnijega od tornada i kreće li se ta čudovišna oluja sa svime u njoj ravno prema njemu? Još se jednom okrenuvši, opazi kako mu se olujni zid vrlo brzo približava, osim hučanja i šištanja sad je do njega dopiralo još nešto – jezovito, otegnuto tuljenje što ga je čuo poslije onoga prvog buđenja, no nije to bio vjetar, jer zvučalo je zastrašujuće živo, kao glasanje nekog bića, životinje i to očito goleme, a i sad su ga pratili prodorni krikovi drugih zvijeri, što ih nikako ne bi mogao zamijeniti s hučanjem vjetra. Bježe li ta bića pred razornom nepogodom i to ravno na njega, ili ih nosi oluja koja će i njega zgrabiti u smrtonosan vrtlog? Što je brže mogao, panično je potrčao kršem, spotaknuo se i zateturao te svom težinom ljosnuo na oštro kamenje, no hitro
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=