Nova Istra

78 POEZIJA I PROZA Tomislav Marijan BILOSNIĆ ne ovoga prostora. Hodajući Alhambrom, živio sam u snenome miru. Vjerujem da su se i negdašnji ovdašnji stanovnici tako osjećali povazdan. Tim više što im je svega trebalo puno manje nego danas nama globalnim turistima. Činjenica da je Alhambra dobrim dijelom svoje strašne povijesti do danas ostala živom, u ovim globalnim vre- menima upozorava nas i uči što znači štovanje ljepote kao vrhunaravne istine svijeta. Gledajući je iz žablje perspektive, iz Granade ili Albaycina, Alhambra djeluje mo- numentalno, ali ne tako lijepo kao što je to iznutra. Koliko su crveni zidovi izvana jednostavni i odbojni u smislu neprijeporne moći i snage, toliko su sa štukaturama i ukrasima iznutra paperjasti, njihov sklad i harmonija u svakom trenu priuštit će nenadan bljesak pun sjaja i svježine davne ljepote. Doista, ovdje se sve crveni i sve zeleni istodobno. I sunce je na nebu crveno, i plodovi naranče čine mi se crvenima. Zeleni su čempresi, zelena su sva druga stabla, bilje, grmlje, vrtovi i voda. Crvena je zemlja, crvena opeka, crveni zidovi, crveni tonovi kamena kojim su zidine ukrašava- ne više negoli građene. Crvena Alhambra, vjerujem, nije tako prozvana samo zbog boje zidina, već je to očito i plemenska oznaka dinastije Nasrid koja ju je podigla. A gradili su je Sinovi crvenog; jedan od ranih predaka nosio je nadimak Yusuf Al Ah- mar, dakle Jusuf Crveni. To je, zapravo, žensko ime osnivača Abu Alahmara, što će reći Crvena. Pitam se samo nije li se i on ponio prema svojim majstorima kao glavni junak romana Orhana Pamuka „Crvena“, žive ih ostavljajući u bunarima kada su mu na brdo doveli vodu s rijeke u njegovu podnožju. I s ovakvim sumnjama, priznajem, grad su gradili tako da ni ono što je danas ostalo od njegova sjaja nisu nikakvi ostatci, već grad kakvoga moje oči još nisu opazile, a slične sam građevine pohodio od Ko- kanda do Cardiffa. Na Alhambri ni ruševna cigla, ni ocakline keramike ne sjaje tuž- nim sjajem s prisjećajem na davno doba; ovaj prostor svakim korakom iskri životom, baš kao i naše oči gledajući ga. Nakon što su nam tri puta provjeravali dokumente, osobne iskaznice i putovni- ce, Višom kraljevskom ulicom, koja s južne strane Alhambre vodi prema vojnome distriktu Alcazba, ušli smo u Medinu. Kako mi i doliči poslije noći provedene uz „vino tinto“ dolje u Granadi, unišao sam kroz Vinska vrata, bez obrambenih zavoja, s izravnim ulazom na Kraljevsku ulicu. Vrata se još zovu i Bib al-hamra, ili Crvena, a vode u srce Medine, izolirane i odvojene od sultanovih palača i tvrđava. Vinskim ih zovu zbog priča kako se kroz njih sultanima donosilo vino i zbog činjenice što su korištena kao podrum kada su ih zaposjeli španjolski vladari. Na dvostrukom proče- lju vrata lukovi su u obliku potkove, kao i dvostruki prozori na zadnjemu katu kule. Ovdje gdje su se nekad gosti prepuštali užitcima i ugodi, očito i vinu, mi smo na vre- lini andaluzijskoga sunca uspjeli popiti samo gutljaj vode. Hrlili smo naprijed, vidjeti i doživjeti što više. Tko na to nije spreman, ovdje ne zaslužuje boraviti.