Nova Istra

77 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA I PROZA U MEDINI, U ALHAMBRI Evo, ušli smo u Alhambru čiju su ljepotu opisivali pjesnici, književnici, glazbenici i slikari, u grad neopisive ljepote, uzor suživota dviju nepomirljivih kultura, arap- skoga i ibersko-španjolskoga duha. Zatječem ovdje vječno razigranu ornamentalnu mladost perzijske, arapske, maurske, iberske arhitekture i umjetnosti u zajedništvu s tipičnom mudéjar dekorativnošću svojstvenom španjolskim elementima reinter- pretiranim u islamske oblike. Pa i kada me sve podsjeća na ono što se može vidjeti u Samarkandu, Isfahanu, Bagdadu i Istanbulu, Kairu ili Marakešu, uvijek i na sva- kome mjestu to je drukčije, baš kao što i molitva, ma koliko navlas ponavljala iste riječi, uvijek, iz svakih usta izlazi drukčijom. Ako ne drugdje, onda ovdje možemo spoznati istinu o svijetu koji zdravo može živjeti samo u ravnoteži prirode i čovjeka, novoga i staroga, prošloga i budućega. Dakle, ravnomjerno nam se je kretati između svjetla i sjena, baš kao i pratiti ovdašnju suhu crvenicu u suodnosu s bijelim čipka- stim štukaturama interijera u zdanjima koja nam otvaraju vrata. U prostoru smo zvanom Medina. Medina je najgušći arhitektonski dio Alham- bre s dosta očuvanih izvornih zgrada. Brdo Sabika na kojemu se nalazi grad dugo je i elipsasto, baš kao brda na kojima su smještene liburnske gradine u Ravnim ko- tarima. Kako je ovdje oduvijek rasla šuma, prvotna gradnja citadele, potom i grada pretvorena je istodobno u gradnju parka. Ovdje je sve puno vedrine, sunca, svjetlosti i topline, kao što se cijela Andaluzija uvijek otvara nekakvim iluzijama. Kad makar i za tren nikoga nije u vašoj blizini, osjećate damare ove crvene i zlatno-smeđe zemlje, ćutite ritam, zvuk gitara i kastanjeta, miris naranči i dalija, šum ženskih suknji širo- kih volana i grlene glasove muškaraca. S ove uzvisine, bilo da se gleda prema jugu i uvijek snježnim vrhovima Sierra Nevade, ili na zapad prema Granadi u dolini i iz- maglici, ili malo sjevernije put maurskog Albaycina i ciganskoga Sacramontea, teško se na bilo kojoj strani nazire jasan obzor, jer ovdje čovjek osjeća kako se vedro nebo uvijek širi, nudeći sve ono čemu otvorena čula ne mogu odoljeti. Ako se na takvo- me nebu pojavi kakav oblačić, to traje kratko, nečujno i nevidljivo se raspline kao što zreo cvijet ostaje bez latica na laganome povjetarcu. Uostalom, ovdje oblaci nalikuju otvorenim cvjetnim laticama. Tek pridošli, nismo mogli vjerovati što nam oči vide. Odložio sam kartu i krenuli smo kuda su nas oči vodile i noge nosile. Svakim korakom otvarale su se nove slike, novi vidici, put je osmišljen nekad krivudav, nekad poput labirinta, pa opet pravo- crtan, tako da te ništa od ljepote minuti ne može, jer sve je uza nj i ovdje, ništa ne živi usamljeno. U takvim trenutcima osjetio sam uzbuđenje, kakvo bi valjda trebalo osjetiti kada se ulazi u začaranu zemlju snova. Srce je počelo radosno lupati, gotovo glazbati, dok su mi osjećaji filmskim slijedom pratili sve radosti i tuge, poput sudbi-