Nova Istra

76 POEZIJA I PROZA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Penjemo se strmim stubama do čarobnoga grada gore na brdu, među utvrde, vr- tove, vodoskoke i bazene, građevine koje predstavljaju nezamisliv pojam luksuza, sve ono što uključuje život sultanā i kraljeva, kao i njihove mnogobrojne posluge, odaje, portale, džamije, crkve, kupaonice, kuće za poslugu, obrtničke radnje, ljevaonice, voj- ne nastambe, oružarnice, štale... Pitam se kako su se gore uspinjali sultani i njihove svite, svi oni iz maurske dinastije Nasrida (1232. – 1492.). I danas je gore njihova očuvana palača neodoljive dražesti, jedina nedirnuta srednjovjekovna islamska pala- ča, građena od drveta, žbuke i štuka, ukrašena arabesknom čarolijom. I što se više penjemo, što smo bliže, čini mi se da smo izgubljeniji. Premda drugo- ga puta nema, ili ga ne vidim, zastajkujem da bih svako malo ponekog upitao, gdje je Alhambra. Ovdje se u imenu ovoga dragulja arhitekture ne izgovara glas „h“, a ja ime Alhambre niti mogu zamisliti, još manje izgovoriti bez grlenoga, otegnutoga glasa „h“ u kojemu kao da se skupio sav dah minulih stoljeća. Alhambra se sastoji od tri uvezane cjeline, vojne četvrti Alcazbe, palača u dvor- skoj zoni koje su pripadale vladarima, dijela grada nazvanoga Medina, s poslugom i obrtnicima, pukom, svime u službi dvora, i četvrtoga dijela, odvojene Generalife. Već sad na domaku grada drevnih maurskih kalifa i njihove bogate baštine u meni se razbuktavaju mašta i strast, pitanje kako vidjeti sve što je još ostalo i ovdje živi u čudesnom i bajkovitom podneblju duge povijesti i još žarkijega sunca. To je problem današnjega putnika – nezajažljivost, pa bi ovdje u Andaluziji sve htjeli objediniti u jedno, da u jednoj fotografiji ponesu razglednicu sličnu onoj koju je Lorca uputio Jor- geu Zalameu. Ako je raj u pitanju, onda bi mi za cio život dostajao samo kompleks Nasridskih palača u Alhambri. Dolazi li i ova voda koja protječe pored nas, a u kojoj se sad hladi naš Kraljević, odozgo, iz raja palača? Penjemo se, ali ne znamo hoćemo li vidjeti Alhambru, ili će nam samo ostati priča o njoj iako, evo nas, na kraju puta, pred „Vratima pravde“, masivnim i potkovičastim prolazom nadvišenim četvrtastom kulom kroz koju se ulazi u Alhambru. Sad tek ot- krivamo kako se do ulaza u Alhambru moglo okolnim putom doći autobusom i au- tomobilom, ali mi smo bili sigurni kako se, kao i kod nas, na povijesne gradine dolazi isključivo pješice, mukotrpnim uspinjanjem. Doista, kao da smo se uputili na Aseriju u Podgrađu kod Benkovca, došli smo bez ulaznica. A ulaznice se inače trebaju rezer- virati nekoliko mjeseci unaprijed. I oni koji ih imaju čekaju red za ulazak. Godišnje ovuda prođe više od tri milijuna ljudi. A sad evo i nas troje. Kažu nam da su karte za danas prodane, da nam se preporuča kupnja preko internetske stranice. Karta vrije- di samo za dan kupnje, dok je za odlazak u Nasridske palače točno određen termin.