Nova Istra

75 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA I PROZA će se i Alhambrom. Također valja spomenuti knjigu„Maurov posljednji uzdah“ Sal- mana Rushdieja, čiji je glavni junak Moraes Zogoiby, zvan Maur, potomak posljed- njega vladara legendarne Alhambre. Maur kazuje svoju priču o četiri naraštaja trgo- vaca, umjetnika, aristokrata, muslimana, kršćana i Židova. Drama Federica Garcíje Lorce „Doña Rosita la soltera“ (Usidjelica doña Rosita), podnaslovljena kao „jezik cvijeća“, govori o vrtovima Granade i Alhambre. Roman brazilskoga autora Paula Coelha „Alkemičar“ priča je o mladom andaluzijskom pastiru Santiagu koji iz svo- jega doma u Španjolskoj odlazi u egipatsku pustinju u potrazi za blagom skrivenim u piramidama. Tu je i roman„Slučajno“ škotske autorice Ali Smith, koji će se dotaći ovoga prostora, kao što će o njemu pisati i šrilanski romanopisac Colin De Silva, kao i Hanya K. Yanagihara, američka romansijerka i putopiskinja. I mnogi drugi, koje u ovom putopisnome zapisu ne mogu spomenuti. Znam da Alhambru neću zateći u onome stanju kakvu ju je Ferdinandu II. Ara- gonskom i Izabeli I. Kastiljskoj predao maurski sultan Boabdil 1492. godine. U že- stokim i nemilosrdnim bitkama muslimanskih i kršćanskih kraljeva i vojskovođa za ovaj dio Iberijskoga poluotoka, gdje je život bio bez cijene, Alhambra nije dirana. Osvajači Alhambre doista su je željeli sačuvati netaknutom, da se vidi što su osvoji- li. Pobjedonosni kršćanski kraljevi uzeli su njezine ključeve i očuvali je zbog njezine ljepote, u kojoj su nastavili živjeti i uživati. Iste će godine pod ovim zidinama kraljica Izabela sklopiti ugovor s Kristoforom Kolumbom koji će krenuti u otkrivanje i osva- janje Novoga svijeta. Nedirnutu su je uzeli, a džamije pretvorili u crkve i samostane. Neki kažu da su ključevi predani na vratima Alhambre, drugi da se to dogodilo na padinama Sierra Nevade. Ovako ili onako, poslije sedam stoljeća vladanja Andaluzi- jomMauri su ključeve „zemaljskoga raja“ predali iz ruke u ruku, nasljednicima onih čije su odsječene glave stavljali na svoje grbove i spomenike. Uspinjući se put Alham- bre, u sjećanje mi dolazi priča kako se sultan Boabdil sa svitom, po predaji Alham- bre, uspeo na uzvisinu El Suspiro del Moro (Uzdah Maura), još jednom pogledati „biser u smaragdima“. Gledajući ga, majka mu je kazala:„Plači kao žena za onim što nisi mogao obraniti kao muškarac“. Ali vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Novi ratovi, osvajanja, potresi, požari, ra- zaranja, dogradnje i nove gradnje, prenamjene i restauracije, nestali arhivi i namje- štaj, sve što mijenja prostor, vrijeme i zaborav, učinili su svoje. Nebesa su i dalje ovdje velika i modra, ljudi su usputni, ali prošlost se ne zaboravlja. Jedva da se cijelom sa- čuvala trećina. Jedno vrijeme Alhambra je bila zaboravljena, a poslije Napoleonovih odmazdi ponovno su je otkrili britanski istraživači i sjevernoeuropski romantičari. Sad je ovdje petnaest kula i više palača, kao arheološki i sačuvani ostatci stare Medi- ne. Možda ponešto izmijenjeni, a vjerojatno ni današnji nazivi nisu izvorni.