Nova Istra

72 POEZIJA I PROZA Tomislav Marijan BILOSNIĆ ću. Tako je i stari granadski sultan napustio još stariju palaču Kadima u Albayzinu i prešao rijeku Darro, popevši se na vrh brda Sabika. Tko voli čitati i vjeruje u knji- ge staroslavne, mogao bi otkriti mnoge zanimljive pojedinosti gradnje, rasta i života ovoga grada van grada Granade. Brdo je bilo sigurno i strateški važno, a maurska dinastija Nasrid od Granade već je bila ugrožena snagom kršćanskih vladara. Dva i pol stoljeća kalifi Granade plaćali su danak kršćanskim vladarima. Baš onako i onoli- ko koliko je i Dubrovnik plaćao Turcima za slobodu i slobodnu trgovinu. Al-Ahmar imao je širu viziju od pogleda s njegovih obrambenih kula s kojih se vidi svaki konja- nik koji prijeđe vrhove Sierra Nevade. Odlučio je ovdje podignuti novi grad, kao da ga gradi na nebesima. Bilo je to doba sjaja, umjetnosti i znanja, trgovine i diplomaci- je. Sultani dinastije Nasrid Jusuf I. i njegov sin Muhamed V. izgradili su Alhambru i preobrazili Granadu u stoljećima jedan od najljepših gradova. Alhambra je jedno od najvećih i najljepših povijesnih zdanja na svijetu. Najveće dostignuće arhitekture dinastije Nasrid. Arapski pjesnici povedeni bojom zidina, kula, palača i guste šume koja ih uokviruje nazvali su Alhambru „biserom u smaragdima“. Europski su autori Alhambru nazivali „najveličanstvenijim zdanjem na zemlji“. Europa do njezine iz- gradnje nije vidjela takvih palača. Da bi ostvario svoj san, na suho brdo crvene zemlje sultan je najprije doveo vodu s rijeke Darro, koja protječe dolje duboko provalijom, i dijeli Alhambru na brdu od Albayzina na podbrežju i Granade u dolini. Alham- bra u prijevodu znači Crvena. I jest Crvena. Ali Alhambra se ne zove Crveni dvorac zbog svoje crvene zemlje, nego zbog crvenih opeka od kojih su građene njezine zi- dine, kule i dvorci. Oni skloniji snovitom tumačenju tvrde da je crvena boja zidova nekada dolazila od svjetlosti baklji pod kojima se, navodno, noću gradio grad. Obris takve Alhambre i danas zauzima prostor u krajoliku Granade. Takva je i na Lorkinu crtežu „Pogled na panoramu Alhambre“ nastalom 1928. godine, koja mi danas služi kao jedini vodič. Crtež je kao razglednicu sa svojim tek- stom Lorca poslao kolegi i prijatelju, kolumbijskome piscu Jorgeu Zalameu s kojim se upoznao iste 1928. godine kad je ovaj boravio u Španjolskoj. Danas crtež otisnut na bilježnici koja mi je darovana u Fundaciji Federico García Lorca u Granadi, a u koju bilježim stihove na putu po Andaluziji. Na stubama strmoga puta u Alhambru dolazimo do fontane podignute 1554. go- dine. Zaustavljam se zadihan i polijevam vodom. Kažu da se fontana zove „Životna rajčica“ pa mislim na rajčice u svome vrtu u Zemuniku. Ostavio sam ih na pažnju sinu i sestri. E, da su mi ovakvi kanali, kaskade vode, minijaturni slapovi, koji se be- skrajno slijevaju kao što se put sve strmije penje! Još dublje u šumi obzidan je izvor s kamenicom, sličan Točku u Zemuniku podno Crkve sv. Kate. Buja na sve strane. Ovdje je kao da nas i danas gore u palačama čekaju maurski sultani. Zelenilo nada- leko i naširoko. Uokolo više slutim nego što vidim provalije, u koje se kršteno čeljade,