Nova Istra

70 POEZIJA I PROZA Tomislav Marijan BILOSNIĆ ma s reljefom kakve gradske znamenitosti. Sve smo pogledali, uzeli u ruke, probali i prevrnuli, pred svakim se izlogom ushićeno zaustavili, ali ništa nismo kupili. A pro- davači nas ljubazno ispraćaju i pozdravljaju kao da smo platili sve što smo dotakli. Svima se klanjam gestom kao da, baš njima u čast, skidam šešir s kojim sam se tek fotografirao. A onda smo krenuli krivudavim, kamenim šljunkom popločenim stubištem širo- kih nagaznih ploha, ulazeći u šumu parka golemih razmjera. Kao da do tog blažega mjesta nisam vidio. Prepustio sam se hladovini, šumovima i mirisima, nekoj prigu- šenoj napetosti. Konačno je put u Alhambru pred nama. A na putu u sjenama drvo- reda kao da umjesto lišća šušti svila. U gustoj šumi najprije smo prošli kroz trijum- falni slavoluk iz 15. stoljeća, popularno zvan Vrata šipka. Vrata su slična zadarskim gradskim vratima u Foši, sa središnjim širokim lučno nadsvođenim vratima i po jed- nim uskim prolazom sa svake strane, samo što su umjesto lavova ovdje na pročelju reljefi šipaka, simboli Granade. I Alhambra ima oblik poluotoka kao Zadar, ali vi- soko na brdu. Umjesto plavoga mora okružuje ju zelena šuma. Ne znam na što je mislio Antonio Machado kad je pisao ove stihove:„Na gorkoj zemlji / san ima svoje putove / labirintske, staze vijugave, / vrtove u cvatu i u sjeni i u tišini“, ali mene pod- sjećaju na ljepotu ovoga prostora, njegovu veličinu i tajanstvenost. Već na putu u Al- hambru bilo mi je jasno kako ovdje čovjek dolazi na svoju mjeru, mjeru istine da je jak koliko čovjek to može biti i slab kao što je to svatko od nas. Na stazi su nas dočekale dvije grlice, jednake onima koje se gnijezde na cedru u mome dvorištu u Zemuniku. Potom nam pred očima proleti crvendać, a do uši- ju doleprša pjev slavuja. Kao da smo se našli na ulazu u raj. Zaklonjeni od paklene vrućine u hladu šume, prolazili smo kroz zeleni tunel uvezanih krošanja ogromnih stabala koja su ispunjavala prostor s obiju strana puta. Što je put postajao strmiji, to se glasnije čulo klokotanje vode koja se uza stijenje i stabla slijevala u suprotnome smjeru od našega kretanja. Mi smo se uspinjali, voda se spuštala. Kao da se stoljetna povijest ovoga prostora runila u kristalima. U sjenama kroz koje sam prolazio poput kakvoga duha, duboko dišući od napora uspinjanja, slutio sam Alhambru svijetlu i veliku, otvorenu nebu, a čovjeku zauvijek tajnovitu. Povijest govori kako se ovamo prvi odlučio naseliti utemeljitelj vladajuće dinastije Nasrid, Ebu Abdullah Muhammad ibn Yusuf ibn Nasr (1195. – 22. siječnja 1273.), poznat i pod nazivom Ibn al-A ḥ mar (arapski: رمحألا نبا ), prvi vladar Granade-emi- rata, posljednje neovisne muslimanske države na Iberijskome poluotoku. Mislim da je gore na brdu slavuja život pjevao odvajkada. Čovjek ima nešto zajednički grabe- žljivo s orlovima. Na suhome brdu već su se nalazili temelji starih rimskih utvrda. Obrambene kule ovdje su gradili i raniji maurski vladari, pa se Alhambra u obliku kakav danas zatječemo počela graditi kad i Sveti Donat u Zadru, u devetome stolje-