Nova Istra

66 POEZIJA I PROZA Zijad DURAKOVIĆ U žetvenoj pjesmi težaka i škripi seoskih kola. I mali pauk što je pao na moju ruku Odlijeće sitan. Krijepi me njegova malena snaga I ja odlazim miran. Nebom se oblaci vuku. Vjetar mi taknu lice, kad prijeđoh preko praga. Rodna me zemlja čeka. Ona mi nemir znade Jedno je srce u nas. Zna uzrok mojega bijega. Radosne darove sprema da svome sinu dade Polja prepuna sunca. Planine prepune snijega. * * * Nestajem od ljepote u toplom vjetru juga I tako postajem sjena. Svi me putnici znadu. Svaka me travka pozna. I svaka cesta duga. I samotni šumarci. I magle što se kradu. Putniče, kad u miru pijanog ljetnog dana Usneš u polju sam, uz pjesmu šturaka snenu Poslušaj, klokoće voda, šumi lisnata grana Čuješ li glasove zemlje, prastaru povijest njenu. S tobom sam u svakom času. S tobom ću, mokar od rose Korakom mjeriti ceste i prelaziti rijeke, S tobom u svakom polju, što ga ne taknuše kose, S tobom u noći na moru. U mirisu jadranske smreke. Na nebu ćeš me vidjet u tisućama zvijezda Ponirem u dubinu drevnih hrastovih šuma Kraj loga divljeg zeca. Kraj grmušina gnijezda Sam prolazim u sumrak preko polja i huma. Moja se sijeda kosa vidi na vrhu gora Oči u rosi trava. U vatri uranka gorim Dah mi je zrak planina. Magla sam povrh mora Nad svojom domovinom levitski blagoslov zborim. (A. Duraković: Zapis o zemlji Hrvatskoj )