Nova Istra

56 POEZIJA I PROZA Daniel NAČINOVIĆ Brodice iz obližnjeg ribarskoga mjesta Fažane i lađe iz Pule gotovo su svakoga dana stizale na otok. Dopremane su hrastove grede; lomljeno je kamenje na otoku... Hrane je za životinje bilo u izobilju; biserjem iz stare škrinje plaćani su kopači, tesa- ri i zidari. Već su se pomalo i nazrijevali zidovi budućega novog doma, dvorca što će izniknuti na samoj obali, nadomak pristana. I nitko da sačuva komad papira, crnilo... Nitko da iščupa pero iz Kakaduova repa, u vino da ga umoči i ispiše sve što se onih dana zbivalo na ovome otočju... No, misli su pohranjivale slike uvijek novih valova, praskozorja i sutone. Nakon što se Mjesec jedanput bijaše svukao i presvukao, eno opet lađe iz Vene- cije! – Arianno! – Evo me! Stigla je Arianna u svečanoj rumenoj haljini, a za njom i fratar redovnik jer će se na otoku obaviti vjenčanje... Sjajne ćelave glave, s lađe silazi Ariannin otac, gospodin Pietro Orseolo, a za njim petnaestero članova Svilarskoga doma sa svojim gospođa- ma... Stiglo je i dvadeset novih mornara koji odmah počeše iskrcavati pokućstvo i hranu. Uz zvuke lutnje i cimbala, iznijet je i velik, ukrašen stalak. Ljuljačka? Što li? – Za gospodara Čarobnoga otočja! – najavi glasnik, a papiga Kakadù (jer ovakve ptice razumiju ljudski govor) s Dinova ramena poleti k visokoj ptičjoj ljuljački, po- kušavajuć’ se svečano uspraviti, gledajući – kao s kraljevskoga trona – ljude od mora i okupljene životinje. – Neka nam poživi Kakadù! – uzviknu glas iz pozadine, uzdižući dvije oplete- ne boce. – Gospodar Čarobnoga otočja! – pridruži se novi glas i pjesma odjeknu otokom. Nitko nije ni primijetio da se pernati vlastelin strovalio s ljuljačke. Kako je Kakadù mogao znati da se pod starom maslinom krije zakopano blago? Svi su nagađali, nabadali, odvijali i zamotavali nove priče i domišljaje. Iz svega su u sjećanjima zadržane bajke, poput ove što je, evo, ispričasmo. Onaj koji je možda o svemu nešto više znao, zagonetno se smješkao... Štoviše... – Ne, ne treba meni ni zlata ni srebra – odlučno je zborio bradati brodolomnik, dok se u trezor smještalo blago iz iskopane škrinje: tek ponešto za potrebe novih žitelja, a više za obitelji i rod nestalih mornara. – Dovoljan mi je, eto, krović kolibi- ce, jedan kuhani krumpir i slana ribica dnevno. Možda čašica vina, ali ne kažem... Uglavnom, nalazim u sebi nekog novog čovjeka!?