Nova Istra

54 POEZIJA I PROZA Daniel NAČINOVIĆ – Vratit ću se – odgovori djevojka. Ovo je mjesto stvoreno za nas dvoje, za ove životinje i jednu nestvarnu bajku... Ali, moram vidjeti oca! Moram ga nagovoriti da životinje ostanu ovdje, slobodno jure ovim livadama, da Čarobnjaci postanu najljep- ši perivoj na svijetu! Otići ću čim se lađa popravi, ali neće se dvaput Mjesec obnoviti i ja ću se vratiti... – Čuli te naši anđeli! – prozbori Dino. Savršenu tišinu ljuljali su u laganom ritmu valovi, prevrćući oblutke i gurajući su- harke... Pokoji ptičji krik ili nagli prolet kroza krošnje, kroz miris soli i lavande javili bi nazočnost živih bića. Podne je. Utihli su i radovi na lađi. Poput groma iz vedrine, odjednom kriješta- va pjesmica: Re di danari! Caval di spade! Pod maslinom starom – puna šaka brade! Na grani stare, prastare masline uračvao se Kakadù. Nikad tako dosadan! Bez prestanka, evo već, ponavlja ovu svoju, tko zna od kojih gusara ili drpikesa naučenu kantilenu... – Tišina! – kriknu jedan od mornara s „Arianne“, loveći povrazom ribu, tu neg- dje u blizini... Ništa. Jednako postojan: Kakkkhhhadù je kriještao i kriještao... Re di danari.... Pod maslinom starom.. I trajalo je ovo Kakaduovo „pjevanje“ i „raspjevavanje“ desetak pa i više dana, do razbiglave i dosade, sve do onoga jutra kada se na livadi, uz Ariannu, Dina i morna- re odnekud stvorio neobičan čovjek sav obrastao u bradu, glave pokrivene šeširom spletenim od bršljanovih grana i trave... – Nije ovaj lud! – odvali neznanac iz vedra neba, pokazujući na papigu, tamo na grani stare masline. – A tko ste vi, gospodine? – upita Arianna. – Brodolomac i zatočenik mučnih sjećanja... Evo, lutam ovim otokom ne bih li naletio na milostive ribare, pa da me prebace na čvrsto kopno... Ili da me neki zmaj kraćim putem prebaci u Nigdinu. – Bit će sreće – reče mu Dino. – No, koje li vam je časno ime? – Potonulo je negdje kod Ukletih klisura, možda kod Kalabrije ili tu negdje u blizini, ne znam. Zovu me Admiral jer sam odmalena ljubio more... Nezahvalne li