Nova Istra

53 Daniel NAČINOVIĆ POEZIJA I PROZA – Ja se, evo vidiš, jedva držim na nogama... Arianno, ja sam, per Bacco , ipak zapo- vjednik, zar ne? – stari se Bonvesin domognu posljednjega gutljaja medovine. – Oni otoci..., ono su Čarobnjaci! Pusti su i nenaseljeni. Tamo ćemo iskrcati životinje. A ti, mladiću, ipak ćeš ti ovaj brod voditi do Venecije... Put ti je poznat. Zvijezde su još na svome mjestu. – Koliko budem mogao, messer Bonvesin... Vama i gospođici na službu. Ali, prije ćemo se odmoriti na žalu – dometnu stari zapovjednik – tamo pod onim stijenama... Naš brod valja temeljito prepraviti. Trojica će mornara barkom na susjedno kopno. Potražit će hranu na kopnu, u Istri, i dovesti majstore kalafate iz Pule. Osim toga, moramo zamijeniti par jedara... – Ovo je tajnovito mjesto! – prošapta Arianna dok se brod lagano domicao k obali. Na ovoj, zapadnoj strani Otoka – Velikoga Čarobnjaka – nije bilo prikladna mje- sta za spuštanje sidra. Savršena bistrina mora vodila je lađu do druge, sjeveroistočne strane. Diveći se otocima kao plutajućim zelenim draguljima, mornari su strahovali da se onostran rta ne pojave neka nova prijeteća jedra... Prošavši, Bogu hvala, i kroz tjesnac između Velikoga i Maloga Čarobnjaka,„Arianna“ se, poput leptirice što kruži na čarobnom ogledalu, smjestila u maloj prirodnoj lučici. – Mladi gospodine, bit ćete gospodar otočja, dok ne nađemo pogodnijeg! – dovi- knu, ugrizavši se za jezik kuharica Dominkela. – Ni govora! – odgovori Dino, pomažući pri spuštanju brodskoga mostića na brijunsku obalu. – Kakadù je gospodar otočja! Spasio nas je, pa nek’ mu budu na radost ove naše nove brige! – Kakadù, gospodar Čarobnoga otočja! To je kao da sam ja kraljica od Sabe! – kliknu Arianna. Papiga je u taj čas zakriještala, rastjeravši ptice iz zimzelelenih krošanja. Vrata se rastvoriše: zvjerad se rastrčala livadama, gustišem i jedva zamjetnim kamenjarom... Za njima i posada, a sve je to promatralo jedno, za žbunom žutike skriveno oko. Neznanac je neki u iskidanoj odjeći ispljunuo komad sažvakana korijena. Nadomak lučici – nekoliko dana kasnije – već se nazirala drvena koliba. Danas- sutra ovamo će stići i providurov izaslanik iz grada Pule. Hrana je već dopremljena, a udarci se čekića i povici tesara čuju s privezane lađe... – Obećaj mi, Arianno – ponovio je Dino. – Znam da ćeš se vratiti na ove otoke...