Nova Istra

52 POEZIJA I PROZA Daniel NAČINOVIĆ pećačena, ne znajući kamo me odvode, pomaklo se kormilo nade i evo me, evo me s tobom..., već nadomak našem Gradu... – Na rubu očaja, tako sam krenula... Na ovaj naš brod, uz očeve suze, sva u neiz- vjesnosti... Mislila sam – nastavi Arianna, parajući od svoje suknje komad tkanine kojom će previti nesretnikovu ruku – mislila sam tako preboljeti tugu koju samo ovo more izliječiti može... Krenuli smo Jadranom k obalama Afrike. – I nisi se bojala putovanja, silnih opasnosti na pučini? A onda sve te zvijeri na lađi! – Nisam. Nadala sam se i protiv svake nade: tebe ću sresti! Nestanem li... Bez tebe, što bih ja bez tebe? – Pod palubom slušao sam valove, kletve i pjesmu pijanih gusara; gledao sam tvoj lik... – prošapta Dino, odmičući plave uvojke i ljubeći djevojčino lice. – Životinje... Otkupili smo ih od pustinjskih trgovaca u Africi – nastavi Arianna svoju priču. Htjeli su ih prodati krznarima i obućarima. Tata je, nakon dojave dubro- vačkih mornara, odlučio da se životinje iz Afrike dopreme u Veneciju, a onda će ko- pnom krenuti do Ville Manin gdje je duždov ljetnikovac, u zaleđu Venecije... Tamo, u perivoju, bit će njihov novi dom... – O, ne brini se, Arianno! Bit će dobro ako nas ne napadnu... – Bonvesin znade neke tajne znakove... Zapravo, žao mi je – pa što god rekao tata! – što ih nismo pustili da odlutaju... Ali, u onoj luci to nije bilo moguće. Sve samo lovci i trgovci..., a za njima nepregledna pustinja! – Ne bojiš se lavova, Arianno? Hijena, zmije, majmuna? – Nimalo. Već nas i poznaju. Ali, oprez! Eno, ide Bonvesin! Moramo ih opet smjestiti pod palubu.... Kakva strašna bitka, a opet... tako divan dan! – Svi u zaklon, životinje će na svoja mjesta...! – pljesnula je djevojka rukama, a šareni se junaci, uz Bonvesinove usmiljene pozive i grimase, začas skutriše pod palubom, ali izvan kave- za. Čak im je Dominkela bez straha donosila vodu! – Gdje je papiga?! – javi se jedan mornar. – Kakadù!? – zazove Arianna – i ptica se domaknu s palube na kojoj je kljunom, kanda brojeći ih, razbacivala poispadala puščana zrna. – O, čudesna ptico! Ti si nam omogućila sve ovo! Odvezala si nam ruke i probu- dila hrabrost u nama! Što ćemo ti darovati? Papiga se poput krštene duše zamisli, nakrene glavu i stade nijemo piljiti u Dina i Ariannu. Ustoboči se naglo, premjesti s noge na nogu, prevrnu očima i stade kri- ještati: Re di danari! Caval di spade! Pod maslinom starom – puna šaka brade!