Nova Istra

51 Daniel NAČINOVIĆ POEZIJA I PROZA Skokovi! Urlici! Lomljava! Tres! Nadomak topa, lav i lavica dohvate najbližega gusara; prugaste se hijene dadoše u trk za ostalima. Majmuni, ne gledajući što je čije, udarahu dugačkim veslom na sve strane, a zmija je piton svojim tijelom već nježno obvila dvije gusarske šije... Zebre su, kružeći u galopu, rušile i kopitima gazile sve pred sobom. Oslobođeni mornari „Arianne“, valjda nedovoljno razgibani, udarali su po lupežima dohvativši se poispa- daloga gusarskog oružja. Je l’ još netko bio tamo? Nitko osim jatašca galebova koji su zbunjeno kružili oko jarbola. Nevjerojatno, jedan je gusar – možda i dvojica? – uspio skočiti u more. Iz najgo- reg sukoba u svome životu Kalandràka se opet izvukao. Jesu li ga progutali ili sakrili valovi? Ne... taj je rođen s perajama; on jednostavno ne može potonuti... Čovjek ili bure baruta? I jedno i drugo. Vidiš li onu točku na valovima? Ako je čo- vjek, mogao bi tu biti i koji ostatak sreće..., lađa nekakva koje će se brodolomac mož- da dohvatiti... Uostalom, i kopno je – vidi se – u blizini. U kovitlacu i metežu borba prsa o prsa gotovo i nije bila potrebna. Od gusara nije ostalo ni traga, osim kojeg povika u moru... Kao da će na pojilo, na Bonvesinov znak, životinje se skutriše na palubi, a debeli su ostaci dima obvijali jarbole. – Uh, ti strašni snovi?! – promrmlja sijedi Bonvesin, držeći se za glavu. – Je li ovo suton ili su jutarnje sumaglice? Neznatne bijahu zalihe hrane, ali životinje toga dana za užinu nisu marile. Ipak, Dominkela im je iznosila ostatke sijena pa i neke kuhinjske ostatke... Među preživjelim mornarima noć je protekla u liječenju rana i tugovanju za po- ginulima. Pod zvijezdama, na pramcu „Arianne“, dvoje je u zagrljaju imalo o čemu pričati. Sjedinjene u poljupcu, drhtava je Luna zakrilila njihove sjene. Odjednom, pramen se zore, rumen i titrav, prosuo na višim jedrima. Životinje su, začudo, mirno ležale k’o da se ništa nije dogodilo, tek je stari lav nešto gunđao. – U ovoj nevolji, u ovim užasnim zbivanjima... Dino, ovo je moj sretan dan! O, kako sam čeznula za tobom; i kako sam vjerovala da ćemo se, evo, opet sresti... – Arianno, najdraža! Ne znam odakle bih počeo... Gusarski su me nesretnici za- robili na Malti dok smo iskrcavali ulje i vino. Posada se srećom razbježala. Vjerujem da će se dohvatiti nekog sretnog broda... I dok sam strepio da je moja sudbina za-