Nova Istra

50 POEZIJA I PROZA Daniel NAČINOVIĆ Dim nad morem. Metež na palubi. Nitko pak nije ni slutio da će među zatočeni- cima papiga učiniti svoje... Nakon što je kroz okrugao prozorčić unišla u potpalublje, vještim je i strelovitim pomacima kljuna začas rasplela uže na Arianninim rukama... Još hitrija, Arianna stade odvezivati Dina, ne vjerujući svojim očima... – Arianno, ljubavi moja! – začu se mladićev glas. – Ah, Dino, kakva nas je sudbina opet povezala! Samo, tiho... Sad ustani, ustani! Odriješena je i kuharica Dominkela. Iz najdubljeg džepa svoje suknje izvukla je bočicu i pružila je mladiću... – Ovo je čarolija – šapnu. – Slavni napitak,„dominkelin“. Ispij to mladiću. Duša i tijelo će se radovati. Kao ošinut – ispivši dva-tri gutljaja – Dino poskoči, grleći Ariannu. Dok je Dominkela odvezivala ostale mornare, pa tako i slavnog Bonvesina, Ari- anna i Dino, dijeleći iste misli, pogledaše k obližnjim vratima i krenuše prema ka- vezima... – Otvorit ćemo kaveze, sve ćemo životinje raspustiti! – okrenu se Arianna. – Neće nam nauditi? – zbunio se Dino. – Ne brini se, znaju oni tko je napao brod... Prateći djevojku, sve odvažniji, i Dino stade otvarati drvene kaveze, a iz njih po- skočiše, samo to čekajući: lav i lavica, tri hijene, dvije zebre, četiri majmuna te, lijeno puzeći, golema zmija piton... Papiga Kakadù, koja je sve to omogućila, oblijetala je ukrug kao stjegonoša. Upra- vo tako, činilo se da vodi ovu neobičnu obranu jer su dvonošci i oni na četverim no- gama pratili njezino ratničko kriještanje. – Poslušat će nas! Bit će to naša vojska! – prozbori Arianna, uz Dominkeline povike: – Za spas ovoga broda, hrabro junaci! Pim! Pam! Pum! Viva San Marco! Pim! Pam! Pum! Nek nam živi sveti Marko! Jedni iz „štale“, drugi iz blagovaonice, svi su u potpalublju, čini se, bili spremni za okršaj. – U vatru! Sad za mnom! – viknu, poput nekog vojskovođe, djevojka. Dino no- gom udari iznutra u velika potpalubna vrata; ona se rastvore, ukaže se izbečena figu- ra, a Kakadù... ne gubeći vrijeme, tresnu krilima te se kandžama zakvači o zbunjeno gusarsko lice, rušeći na pod spodobu... Bonvesin, zapovjednik mletačkoga broda, još je, zbunjen u ovome obratu, tražio svoje mjesto. No, pronašao je neku ispalu kuburu i opalio dva hica u zrak. Gore, na palubi... gusari zanijemješe, ali zakratko...