Nova Istra

49 Daniel NAČINOVIĆ POEZIJA I PROZA Već svezanu, i Ariannu poput vreće rogača dobaciše u potpalublje, u mornarsku blagovaonicu. Kad li tamo... – Bože! Dino! – prošapta djevojka, spazivši mladića dovučena do njenih nogu. – Dino!? – i strovali se na pod od straha, nevjerice i umora... Pred vratima se s puškom u ruci iskezio gusar. Psujući i proklinjući, a onda derući se i pocikujući – nalijevajuć’ se vinom iz ba- čve – gusari po svome običaju stadoše pjevati, plešući na zarobljenoj lađi svoj po- bjednički ples: Plovi brod, a tu na krmi još se trese, trese, pod. Hojla–hò! Hojla–hì! Plešu, plešu kostura tri! Prazna bačva morem plovi A na njoj troje. Reci mi tko je? Jedna papiga, ja i ti! A gdje li su sada, gdje li su sada oni slaaavni gusari!? Nekoliko milja, već u daljini, na moru je gorjela baklja. Bio je to „Gran Disastro“. More je oganj gasilo slanim suzama; a gusarima kao da je bilo svejedno... Hojla–hò! Hojla–hì! Plešu, plešu kostura tri! – Hej, Admirale! Ovo je strašno! Ovo je neviđeno! Tamo, pod palubom... – Zapovjedio sam da se ne ulazi u potpalublje, nesretniče!? – kriknu Kalandràka. – Samo sam zavirio! Pod palubom... Dolje... – zagrcnu se pogrbljeni gusar – tamo su, zajedno sa zarobljenicima, lavovi, hijene, majmuni, zmije!!! Ovo je Noina arka! – Lavovi? Jesam li vam rekao da će tu biti lavova!? – dogegao se Zavatta. Grabeći očima na sve strane, Kalandràka se oprezno stade obazirati, kao da mu u svemu nešto nije jasno.