Nova Istra

48 POEZIJA I PROZA Daniel NAČINOVIĆ No, s gorućim već jarbolom,„Gran Disastro“ se naglo, neočekivano počeo bližiti napadnutom suparniku. U tili čas, gusari su udarili pramcem u lijevi bok mletačke lađe. Dvojica su gusara oborena sabljama, ali su trojica s ljestava preko odbojnika već uskočila na tuđu palubu. – Zarobljenika..., ne zaboravite zatočenog mladića! – derao se Kalandràka. – Prebacite ga na ovaj brod! Vrijedit će zlata! Odjednom s gusarskog se broda dovukao Mondo, vukući nesretna mladića koji se jedva kretao. Krčeći put sabljom, gusar odbaci ranjenika k bočnome potpornju na- padnute lađe, pa na „Ariannine“ daske, gdje se prsa o prsa zapodjenu borba veneci- janskih mornara i gusara koji su – užasne li spretnosti! – gotovo svi, dovukavši, eno, i svezanoga mladića, već dospjeli na „Ariannu“. – Pramcem udesno!? – čudio se oznojeni Rinaldo... i tu Bonvesin, odgurnuvši kormilara, stade naglo okretati škripajuće kolo, tako da se mletački jedrenjak stao odmicati od gorućeg „Gran Disastra“, čija je posada, računajući i u krvi ležećih pet- šest gusara, već bila na tuđem brodu... Zveketale su i cijukale sablje, vrcajući iskre na sve strane. Škripanje drveta. Jauci. Povici. Krikovi. Nekoliko je mrtvih tijela plutalo uz bokove lađe. Iz utrobe jedrenjaka začula se zatomljena rika... Nova prijetnja? Utvare? Duhovi s potonulih brodova? Papiga, divlje usplahirena u letu, svom se silinom zarila u lice gusara Rudija i obo- rila ga na pod. – Bravo, Kakadù! – viknula je kuharica Dominkela, udarajući velikom zaimačom na sve strane, ne mareći koga će, svoga il’ tuđina, udariti... I baš kada se, poput Ari- anne, dohvatila velike optočene puške..., začu se oronuli djevojčin glas: – Predaja, braćo! Jača je ova nevolja od nas... Oružje na okup! – vikala je drhtavim glasom djevojka, dižući u zrak na metli ovješeno bijelo platno... – Pobjeda! Pobjeda! – kliktali su gusari, kojih je bilo više nego što se isprva mi- slilo, sijekući užad na sve strane. – Objesit će nas... Arianno, što si učinila? – jauknu Dominkela, ali joj jedan od gusara opali takvu pljusku da se svalila na prevrnutu bačvu. – Da se nitko pomaknuo ne bi! – kriknuo je strašni gusar Kalandràka, gledajući čas svoje grabežljivce, a čas dvanaestero zatočenika... – Ovu bi marvu – je li još tko- god od ovih sakriven na brodu? – ovu bi marvu valjalo objesiti... Ne! Prodat ćemo ih u roblje; i brod ćemo prodati! Vezujte ih! Djevojka ostaje meni! – nadoda, cereći se... Bit će moja nevjesta. No, sad ih sve zatvorite pod palubom!