Nova Istra

46 POEZIJA I PROZA Daniel NAČINOVIĆ – Kažu da su tamo boravili prvi ljudi, Adam i Eva – promrmljao je stari i sijedi zapovjednik Bonvesin. – Vele da su na Čarobnome otočju ostaci Zemaljskoga raja; sada prekriveni opustjelim poljima i zapuštenim šumama... Samo da se odanle ne iskobelja kakvo čudovište! O, zlokobne li slutnje; o nevoljna li predznaka u usplahirenim galebovima nad jarbolima! Umotana u maglice, opasnost je – tu gdje se ne bi nadao – stigla kao od- valjena od hridi neke skrivene uvale... Strašne li spodobe! Kao da Jadranom plovi golema, napol’ očerupana ptica; ili, još gore, da iz mora proviruje zmajeva glava... Teško je i pomisliti: činilo se kao da na blago valovitoj površini modrine, okićen crnim jedrima, pluta mrtvački sanduk!? U oku durbina, evo i crne zastave s bijelom mrtvačkom glavom! Gusarski brod. Brigantin srednje veličine nakrcan mornarima s raznih strana Mediterana. Ime mu je čudno i zastrašujuće; zove se „Gran Disastro“ ( Velika nevolja ) pa već imenom do- ziva nesreću. – Admirale, admirale! – začu se na prijetećoj lađi povik gusara Zavatte. – Tako mi lubanje, ovaj ljepotan pred nama... – vikao je iz svega grla gusar u brodskoj koša- rici, pokazujući prema mrlji „Arianne“ – ovaj prevozi lavove... – Budalo, siđi s košare i okani se ruma! – odvrati Kalandràka, stari gusarski vođa koga su njegovi grabežljivci odmilja zvali admiralom. – A vi ostali: u dvored pred bitku! Bit će to strašan okršaj! Bit će zlata i srebra... Pravit ćemo srebrne topovske kugle! Brod nam, eno, lagano odmiče, ali neće daleko... Stropoštavši se s jednoga od dvaju jarbola polutrule, stare, tko zna gdje zaplijenje- ne portugalske lađe, Zavatta smjerno pruži durbin zapovjedniku. – Lavovi, nesretniče? To je zastava Mletačke Republike. Učio si u mojoj školi: Mlečani na zastavi viju krilata lava! Kugle! Prah! Oštrite sablje! Eoooooo! Poiskakavši iz velikoga golubarnika, gusari se poredaše na palubi. Najsnažniji, mrki Mondo, do njega nesretni Zavatta, zatim krezubi Rudi, zvani Ganzin, tamnoputa braća Gutiérrez, jednooki Arturo, kormilar Frittola i još jato iz raznih rupa izniklih gusara. „Gran Disastro“ sve se više približavao „Arianni“. – Arturo! – oglasi se Admiral – ti ćeš pod palubom čuvati zarobljenika. – U more s njime, Admirale, u more tunama za užinu! – Začepi tu trublju da te ne čujem, bijedo! I čuvaj onoga tamo! Dat ćemo ga u ot- kup! Vrijedi više od desetorice takvih kao što si ti... Idemo! Zarobljenik? Doista, dolje pod palubom„Gran Disastra“, rastrgane odjeće, o jednu je ispalu gredu, već pri izmaku snaga, bio vezan smeđooki mladić. Protkana žutim