Nova Istra

45 Daniel NAČINOVIĆ POEZIJA I PROZA Kada je to bilo? Jesen, zima... A evo, ubrzo će cvijet oleandra užariti svoje latice, oganj u kamenim sudovima, a lađari će življe pjevati svoje pjesme. Dolje na jugu, jedan se usamljen brod, na milost i nemilost sudbine, vraća put sje- verozapada i... možda bi se uskoro s pramca mogle uočiti mletačke palače, galebovi nad Kanalom i raspjevani gondolijeri. Arianna, najmlađa Orseolova kći, plavokosa, tankostruka ljepotica u čijim se oči- ma nastanila sva modrina Zaljeva, miljenica je posade na jedrenjaku što nosi njeno ime. U lađi je čudesan teret kakav se otkad je Venecije, Republike Svetoga Marka, još nikad ne bješe zaputio Sredozemnim morem!? Teret? Putnici, neobični – pssssssst! – putnici iz Afrike koji bi, bude li sreće, trebali stići do venecijanskoga žala... Sjećanja su se, ovdje na brodu, u suzama razdirala poput pjene što se za nesta- jućim brodom pretvarala u smaragdne niti i sve tamniju modrinu. Arianna... Opet je u mislima vidjela oca, venecijanske barke i barčice, zvonik Svetoga Marka i razi- gran kamen sjajnih palača... Opet je u sjećanja dozivala onaj tužan rastanak sa svo- jim mladićem i spoznaju zloslutne sudbine koja je, čini se, zanavijek rastavila dva goruća srca. – Ono je otok Lošinj! – prozbori kormilar, riđobradi Rinaldo. – Brzo ćemo, bude li dobroga vjetra, vidjeti obale Istre! – nadoda, pogledavajući Ariannu koja je, poput drvene sirene na pramcu, lutala pogledom prema sivoplavičastim daljinama. Osim u snovima, Dino se nije javljao. Trag se sjete zauvijek, čini se, nastanio u Arianninim očima, ali nije zametnuo crte odvažnosti u svakoj djevojčinoj kretnji. No, još je jedna tuga – iako odganjana – opterećivala misli: nestala su i dva brodi- ća iz„Ariannine“ pratnje, potonula dolje na Jugu, u valovima silne oluje... Dvojica su mornara našla smrt u dubini vode; osmorica su, srećom, spašena. Kako će Grad i obitelji preboljeti nesreću? Što će reći otac i časni članovi Svilar- skoga doma? Valovi, valovi, valovi... S nebeskog su oceana provirile zvijezde, vodeći k sjeverozapadu naduta jedra. Negdje za krmom, crvenom se maramom najavilo jutro... – Eno Čarobnoga otočja! – čuo se glas, upućujući mornarske poglede k tamnim plutajućim mrljama. – Ja ne vidim ništa osim zelene crte... – dometnu Orso, punjač topa i ujedno brodski brijač.