Nova Istra

43 Daniel NAČINOVIĆ POEZIJA I PROZA „Oče!“ – zaplakala je mlada Venecijanka, bacivši se u njegov zagrljaj, misleći i na majku koju je još kao djevojčica izgubila...„ Oh papà, ‘sto mar xe il mio destin! Ah, oče, ovo je more moja sudbina!“ „Kakadù!“ – čulo se kroz škripu drveta i užadi. Djevojka je, popevši se na krmu broda, uzdignula veliku bijelu papagu na rame i zatim dugo mahala u sjeni nadutih jedara „Arianne“, uznosite lađe..., svoje imenjakinje. Uz kliktanje galebova, pjenaste je šare na moru začas prekrila modrina. Jesen je u tajnovitome gradu nježnim rukama u magličasti veo umatala Kanal i mostove; dopustila je izgubljenu vjetriću da ljulja gondole, zatvorila prozore i veran- de. Rumena su pročelja i čipkasti prozori nad sve užurbanijim glogotom vode popri- mili zagasitiju, sjetniju boju. Čuvar uspomena, jedan je kameni lav nevoljko zijevnuo uz bok vijugava stepeništa... i eto ti zime! Zima u Veneciji! Voda velikog kanala na kojem se ljuljuškaju rijetke barke i bro- dice odjenula se u boju šuštave, zelene svile. Po božićnom i novogodišnjem slavlju, baš kad se pričinilo da će tišina zanavi- jek prekriti mostove i mostiće, kanale i kanaliće, sve vodene ulice Kraljice mora..., odjednom na Trg Svetoga Marka nagrnuše šarene maske i raznolika glazbala: flau- te, bubnjevi, lutnje, gitare i kitaroni, cijuk struna i raspjevani glasovi mnoštva. Orila se pučka popijevka: „Carneval no ‘sta ‘ndar via... Ti daremo un bel capotto, ogni passo un scappellotto...“ „Ah, ne idi, Karnevale! kaput ćemo tebi dati! Šamarom te darivati!“ Karneval je u Veneciji! Čitav se grad preodjenuo u pozornicu kanda velike lutkarske predstave, a u Duž- devoj su palači užigane baklje, rasvjetljujući put gizdavim, raspojasanim i sjetnim figurama što se mramornim stepeništem penju k velikoj dvorani na maskirani bal. A tamo: i mlado se i staro, i muško i žensko – ne znaš tko li je tko – predalo zvu- cima plesne glazbe; svi u vrtlogu velikog karnevalskog cvijeta čas nalik ruži, čas na- lik krizantemi...