Nova Istra

427 Šura DUMANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Jagoda Kljaić ima u svome stilu pripovijedanja način da čitatelja zavede nizom na- izgled nevažnih detalja, uljuljka ga opisima poznate svakodnevice, a onda se poput rode s kućnoga dimnjaka uzvine i iznese nevjerojatno poetično viđenje nečega što svi gledamo svaki dan, a nikada to nismo vidjeli tako, na taj način. Takvi će uzleti učiniti da nikada ne zaboravite njezinu knjigu. U ovoj knjizi to je priča o dimu, krovovima i dimnjacima kuća u njenome gradu – Glini, zimi, kada peći treba ložiti i noću zbog velike studeni. Autorica u načinu na koji se izvija dim iz neke kuće naslućuje kako ljudi u njoj žive, jesu li smireni pa dim ravnomjerno ćarlija u noći, ili zaokupljeni prepirkama zaborave ložiti, i vatra se muči, dim zastajkuje... „ Kad ništa ne bih vidjela i čula, osim prepletaja dima, mogla bih odrediti kad je tko ustao, koliko je vani hladno, sa kakvim je triješćem i klipicama podloženo. Loži li se bu- kovinom, grabovinom, hrastovinom, jasenom, cjepanicama ili okruglicama, ubacuju li se u peć razni otpaci ili se ipak misli na njeno dobro. Promatram noću dim što ubrzano mi- golji iz starih dimnjaka. Mislite li da se dim po mrklini ne vidi, varate se, jer on je svije- tao, srebrnast, providan i prozračan. Utihne i nestane, ali netko od ukućana brine se za toplinu i upravo primjećujem novi rasplamsaj nevidljive vatre, čiji odjek odlazi u nebo... Ne želim znati što se događa ispod dimnjaka. Dovoljno je ono što mi kažu, što slučajno čujem, vidim kad ne gledam, naslutim po dimu. On mi najviše ispriča, iako ne razgova- ramo, samo se gledamo. Prenosi atmosferu kuće kroz vatru. Prepoznam onaj što oslika- va na nebu mir, stabilnost, harmoniju, dogovaranje, skladnost, pripremu doručka, malo boljega ručka, možda pohana piletina i pire krumpir, te pita od jabuka nedjeljom. Kao i onaj drugačiji, nekako nervozniji, u trzajima, s prekidima, što se povremeno gubi – on je znak da se ispod njega nešto pokušava dogovoriti, raščistiti, tjera se mak na konac, nitko ne popušta, svi su u pravu, iscrpljuju se u raspravama pa na vatru zaborave... “ Priča o dimu je iz siječnja 2011., figurira u knjizi kao podsjećanje na dane prije katastrofe i ovoga sada, koje je svojevrsni kontrapunkt, slika udara Prirode, rasula i razrušenosti mjesta i života... Taj opis deset godina kasnije glasi ovako: „ A danas, 29. januara 2021. godine, mjesec dana od potresa na Baniji, proglašenog katastrofom, i deset godina od maštanja o miru i ljepoti, predajem se. Ulogu mađioniča- ra zauvijek sam odigrala. Zasluženo sam je izgubila. Opravdano ju je preuzela sila sve- moćna kojoj nitko nikad ne dodjeljuje glavnu rolu. Onda se ona ponekad naljuti, zakipti od bijesa, razruši sve kulise, zavitla režiserima i glumcima, u desetak sekundi vine se isto toliko kilometara iznad sebe i donese novu vrstu mira. Mir nemoći... Na razrušenoj Baniji malo ih je ostalo. Ako ništa u i na kući nije stradalo, jesu dim- njaci. Oko dvadeset hiljada. Popadali, najčešće ostavili za sobom trag porazbijanih cre- pova, a dimove, sve u želji da ih spase, nekako progutali. “