Nova Istra

426 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Šura DUMANIĆ odakle u kuću porijekla, kuću sa zelenim barkodom... dovodi ženu svog života iz okolice Cape Towna. Još jedan spomenik ljubavi. “ „ Jedini im komšije, otac i sin Baljak, malo niže, iza zavoja, nadomak bijele napušte- ne kuće, sad pripada Bosni i Hercegovini, ne mogu nam reći na kojim se mjestima, kroz šumu u cijelom vidokrugu, prema Dvoru i Pokupskom, provuku i probiju grupe migrana- ta, samo ih čuju ili vide, u prolazu u manjim ili većim grupama, iznova iznenađeni kako su i odakle prešli i prošli. Žuti leptiri sretno i veselo lepršaju. Ne poznaju granice, jednako im i mirno i stresno tlo, sigurni im i čvrsti i srušeni zidovi, trebaju samo zrak i slobodu. “ Cijeli središnji dio opisuje dakle krajolik, uhvaćen u jedan okvir, područje nakon zemljotresa, čijim krajem prolaze volonteri i izbjeglice, dok ih golemi releji pokuša- vaju snimiti kad dolaze s bosanske strane. Tuga u tuzi. Knjigu bi, kaže, autorica najradije posvetila trima Petrinjkama koje voli, ali zna da one to ne bi željele, jer nisu sebične, jer vide bol drugih, svih: „ Za njih postoji samo Mi. Jedino što im umijem reći: dan po dan, nešto se događa, mijenja, nastavlja, nadovezuje, počinje isponove, treba u tome sudjelovati, imati hrabro- sti za ući, nije nas bez razloga ovako urušilo iz podzemlja, odabrani smo kao oni koji se mogu nositi sa nesrećama, zato samo korak... po korak, okvir je zadan, labirint ima ulaz i izlaz, samo smo jedna figura u njemu koja se miče u pogrešnom smjeru dok ne naiđe na izlazni. Krovovi, zidovi, uporabni predmeti, nepotrebne stvari – samo su kulise za naš život. Plešimo unutar kulisa! Dok netko nekome ne kaže: umro je taj i taj i dok ne dođe vrijeme poslije kad se nitko više neće sjećati tko je bio Taj i Taj. Plešimo unutar kulisa! Ovo je naš trenutak. “ Majstorica opisa „običnoga života“, malih stvari, jednostavnih ljudi, sitnih doga- đaja, J. Kljaić će nas kroz dramu potresa provesti kao kroz moćno, ali kulisama (tek- sta) ušuškano kazalište, brinući se da nas ne ozlijedi. Izići ćemo iz njega neoštećeni, a ganuti i potreseni – ljudskiji. Dvije priče o dimu Tih dana i tjedana na Baniji se odvijala praktična nastava solidarnosti. Dovlačila se voda i hrana iz izvora i tvornica u Hrvatskoj, Italiji, Mađarskoj, Bosni, kontejneri iz Srbije, Slovenije, potrepštine iz cijele Europe, Turske... tisuće volontera iz hrvatskih gradova, stručnjaka u građevini, vatrogasaca – i majstorski potez kičicom autorice, kada piše kako je bila ganuta kutijama suhih domaćih kolača na kojima piše: Brač misli na Baniju . Tako se u malim stvarima vide one velike – kao što je solidarnost, ruka pomirenja ili Banovina/Banija u trenutku potresa kao„ duhovno središte u kome se, prinošenjem darova, otkupljuju vlastiti grijesi “.