Nova Istra

423 Šura DUMANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ne samo u ovoj knjizi, u cijelom svome pozamašnom opusu, spisateljica Jago- da Kljaić usred „velikih“ vijesti i događaja iz cijeloga svijeta, ustrajava pisati o malim običnim ljudima i stvarima, vraćajući nas uporno, u dobroj namjeri – nama sami- ma. Ona piše o sebi, svojima, o našim malim životima, o stvarima koje nas okružu- ju, bljeskovima sreće i tuge, svemu ljudskome, i vuče nas natrag – k nama samima, natrag u sadašnjost, u središte vlastitih života, među ljude s kojima smo odrasli i di- jelimo dane i noći, slične sudbine, gdje dišemo sada i tu, vraćajući nam sposobnost poimanja vlastite svakidašnjice, vlastitih odnosa i nas samih. Da je pak upravo takvo viđenje i pisanje važno (pored velikih, transcedentnih i sl. tema), govore i drugi au- tori, kao primjerice Slobodan Šnajder u Knjizi o sitnom (Prometej, Zagreb, 2005.), s tom razlikom što se J. Kljaić gotovo isključivo usredotočuje na ljude i ljudske od- nose (prema drugome i prema sebi). Autorica posebnom vještinom vlastito viđenje prožima slikama svakodnevice, mnogim sitnim stvarima, čime prenosi jednu poseb- nu navadu iliti vještinu žena da, obraćajući pažnju na „male stvari“, lakše podnesu i rastoče, prođu kroz one velike. A drhtanje i grohot Zemlje jesu velike stvari. Čaša vode na koju će, dok se trese planet, ona obratiti pozornost – mala je stvar. No, spa- sonosna između dvaju udara „moćne šake“. Riječima autorice same: „ ...Ova (je) jedna iskra života iz područja koje se prilagođava Zemljinom podzemlju. Iako kod svakog stanovnika drugačija, ta iskra je vrlo jaka. Od osjećaja straha ulaska ili dužeg boravka u vlastitoj kući koja ima samo neznatna oštećenja, doslovnog bijega iz nje zbog tutnjave u glavi što traje i traje. Ljudima u svijesti škripe grede, lome se crepovi, po- miču zidovi, lelujaju dume, raspadaju se vruće kaljeve peći, zveče prozori, širom se otva- raju dvostruko zaključana hrastova ulazna vrata, ruše se balkoni, razdvajaju stepenice. “ Postupak „pisanja o malom“ autorica. dakle, primjenjuje i u ovoj knjizi – svjedo- čanstvu o razornom potresu koji je pogodio područje Banije (prethodno Zagreb), otvorivši ponovno stare rane, i mnoge nove, dajući ovome području crtu dramatič- nosti koja pripada temi opstanka samog. Stoljeća života na granici s Bosnom, više- religijska pripadnost i suživot različitih zajednica, obilježili su ovaj kraj potresnim događajima u prošlosti, čije rane evo ni sada nisu ostavljene na miru. No, i bez toga, potres jačine blizu 7 stupnjeva po Richteru dovoljno je dramatičan za ljude i za pero vrsnog autora/autorice, koja je proniknula u samo srce ove prirod- ne zvijeri i uspjela u kadar uhvatiti sliku potresa. U strahu, piše autorica, ljudi biraju neobična mjesta za noćenje,“ ...u nadi da ih tu potres ne može zakačiti. Vraga ne može, dolazi odozdo, vuče prema dolje, Zemlja se otvara prema dnu, pa čak i ono što izgleda kao polijetanje u visinu... završava u ponoru “. Divno je čudo što nas je toliko preživjelih , zaključuje na kraju.