Nova Istra

420 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Mate ĆURIĆ svijet također postavio i opisao u trebinjsko-dubrovačkom zaleđu, a nepretenciozno slijediti trag istinskoga pisca vrlina je. Premda su u južnim sredozemnim krajevima, posebice hrvatskog ambijentalnog naslijeđa, djedovi stupovi društva, ova dubrovačka obiteljska priča počiva na baki-noni Klari, ženi, majci, sestri, udovici..., primorskoj Penelopi osuđenoj na vječno čekanje, koja nosi križ svih svojih muškaraca. Pogled djeteta na svijet i obitelj, koju postupno otkriva i tako je upoznaje, prelazi u istinsko zaprepaštenje spoznajom o izgubljenu djetinjstvu i velikoj obitelji koja se raspala na male oaze, svedena na povremene ljetne posjete širem krugu zajedništva. Možda će se kome učiniti da je jedna obiteljska, subjektivna strana male povjesnice nedovoljna za objektivnu literarnu zgodu-žanr. Podsjetit ću samo na trenutak ote- tog zaborava i ne tako davnu prošlost o povezanosti Pule i Dubrovnika jedino mor- skim putem (danima), potom tek mnogo godina kasnije probijenim cestama (satima i satima), onda ukinutim željeznicama (sve preko BiH), a o avionskim vezama tek je trebalo govoriti, pa do danas kada Klarin svijet gledamo preko gotovog Pelješkog mosta i sve do željenog cilja. Da je mosta ranije bilo, možda bi mnoge obitelji du- brovačkog primorja, i primorske obitelji uopće, ostale u svome kraju, a ne bi nesta- le duž meridijana i paralela. To je nenapisana poruka knjige, ona koja se slučajno ili namjerno podudara sa sadašnjošću. Slična je „porukom“, ali ne posve, Suvišna dijagnoza , knjiga o mikrosvijetu jedne bolnice koja postaje „glavnim likom“, a svi prolaznici njome tek su dio jedne avantu- re ili usputni svjedoci. Franić nastoji razviti priču o poslijeratnom gradu P. u Istri, s najvećom bolnicom, kadrovski i sadržajno opustošenom. Ako možemo razumjeti da se iza imena i prezimena u knjizi kriju stvarni likovi i dandanas živi ili još uvijek aktivni svjedoci zbivanja u bolnici, teško je objasniti zašto se grad označava s P. kada je itekako jasno da je riječ o Puli (o Pazinu sigurno nije, kao ni o Poreču, gdje su bol- nice i danas, nakon više od pola stoljeća, zapravo stacionari ili ambulante). Dobro je to što saznajemo o stasavanju istarskoga medicinskog kadra i razvitku bolnice, a karakteri i ljudi uvijek su tipični, nalik jedni drugima, bilo gdje da se radnja odigra- va; zavidan, tašt, osvetoljubljiv, naivan, ljubomoran, pohlepan, štreber, hedonist... u svakoj bolnici ili sredini ima prepoznatljivo lice. Rakovac u predgovoru ističe da „Franić lako i uvjerljivo izbjegava hladni akadem- ski jezik (kakav se zacijelo očekuje od akademskog građanina) i slobodno slaže ri- ječi i rečenice kolokvijalnog govora, kombinirajući medicinski argo i pulski sleng onoga doba, koji je hrvatski, dakako, ali ‘kontaminiran’ podrobnostima iz ostala tri ‘bratska’ jezika: bosanskog, crnogorskog, srpskog, kao i čakavskog te istrovenetskog dijalekta. A to, smatram, daje ovoj dijagnozi uvjerljivu ambijentalnu aromu i čvrsto literarnu ‘dodanu vrijednost’.“ S time se lako složiti, a Franić se nastavlja na dugačak niz liječnika – kolega pisaca, poput u prošlosti Dimitrija Demetra, Ivana i Milivoja