Nova Istra

418 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Biserka GOLEŠ GLASNOVIĆ Moto zbirka Pjesme rijeke citat je fizičara i filozofa Blaisea Pascala, pjesnika znan- stvenika koji više potvrđuje opću poetsku praksu negoli samo izvjestan kraj tj. smrt, kako ga autor zbirke citira – jer Žagar u izostanku autentične Ljubavi – živi sa Smr- ću. Izabrani Blaisov citat: Posljednji je čin krvava, kako god bila lijepa komedija u svemu ostalome; baci se najzad šaka zemlje na glavu i time je zauvijek kraj , provocira na re- pliku. Na Descartesovu metodologiju o tome kako se ne prihvaća ništa što nije pri- mjereno našoj spoznaji i kako je spoznaja zdanje u kojem se gradi od jednostavnog prema složenome, mlad i boležljiv sin kraljevskoga namjesnika u Normandiji Blaise Pascal odgovara kako ta metoda može, primjerice, odrediti geometrijsku udaljenost od točke do točke, ali ne i kvalitetu puta, raznolikost svega što nas okružuje od to- nova glasova, načina kretanja i okusa i mirisa voća... Cartesiusovom metodom lju- di će shvatiti stvarnost kao što će gledatelj u kazalištu, neprijeporno, otkriti meha- nizam koji glumca diže uvis. Filozof, fizičar i pisac koji je otkrio prazninu smatra da čovjek stiješnjen između svoje ograničenosti i bezgraničnosti koja ga okružuje, tre- ba spoznavati srcem i intuicijom jer beskraj nikada neće prestati biti beskrajnim, a naše spoznaje ograničenima. Navedeni odgovor provokativnom motu zbirke samo je potvrda Žagarove pjesničke teze kako možemo započeti stvarati i od smrti same. U četiri desetljeća pjesnikovanja samo su četiri autorove zbirke pjesama, ističe pisac predgovora i izbornik uvrštenih pjesama Tomislav Domović, upozoravajući na Žagarova neprekinuta nastojanja da disciplinira unutarnji glas u vremenu kad je objaviti zbirku pjesama lakše nego reći – dobar dan ! Stoga je zbirka pjesama Pjesme rijeke dobrodošao uvid u poetski opus Ninosla- va Žagara, koji ga predstavlja u neočekivanu osvjetljenju od modernističkih početa- ka do zrelih ostvarenja u kojima se uspješno komplementira jednostavan postupak bez ukrašavanja i klasična ritmizacija u strukturiranju poetskoga teksta te uporaba konvencionalnih pjesničkih sredstava, metafore i usporedbe, ponekad bliska pjesmi u prozi. Poput sinusiode kojoj se posvećuje i koja simbolično predstavlja njegov glas, mogao bi nastaviti s novim usponom koji riše još jedan pad i obrnuto, prihvatimo li njegovu poetiku što oduvijek pripada životu – i Poeziji. Biserka Goleš Glasnović, Zagreb