Nova Istra

417 Biserka GOLEŠ GLASNOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI padanju ili padanju uvis, kako sam, kao jedno od obilježja njegove poetike, već nave- la. To padanje započinje u pjesmi Utočište posvetom Branku Miljkoviću kao jednom od mogućih pjesničkih uzora do vrlo prizemne sinegdohe Erosa u kojoj su ženska bedra sasvim dovoljan lijek od sveprisutne smrti. U pjesmama ovoga ciklusa napušta se prvotan hladni, mirni ton i uvodi se konvencionalnija ritmizacija i poetska izra- žajna sredstva koja se nastavljaju, čak nešto naglašenije, u sljedećemu ciklusu Visoke magle. Povratak poetskoj konvenciji razvidan je u pojedinim naslovima: Ispred kri- stalnih predvorja , Tirkizno jutro , zvjezdana ljuljačka , Govor vatre i pismo vode , Uvijek kad zatvorim oči... Također i svojevrsno spajanje pjesničke preuzetnosti i vulgarnosti svakodnevice koja se pojavljuje kao (ne)očekivan završetak u evociranju i obraćanju bivšim dragama: ... Stojim uzvišen i sam navrh strme litice / Hladan / Kao kurvino srce . Pjesnički jezik popularizira se i u ritmu, ponavljanjem, uobičajenim inverzijama, posebice u odnosu pridjeva i imenice, povremenim (ne)namjernim rimama te uče- stalim aliteracijskim sintagmama reminiscirajući na klasike hrvatske poezije. Ujevi- ćeve ure kad se javljaju duše uočavamo u pjesmi Trebalo bi vidjeti u sljedećim stihovi- ma: ...Taj zamak iz kojeg ne mogu kad hoću / tvrd je i opkoljen strašnom tišinom / Od koje kosti bole glasno / Kao zatočenik noći koje još plamte / I veru se uz kičmu kano ka- sni sati... U svojevrsnu povratku rijeci, ljubavima i životu pojavljuje se uskrsli bog u jednoj od pjesama najkraćih i najbližih šutnji kao iskonskom pjesničkom govoru. U pjesmi Sjena 2 pjesnički iskaz uspijeva sažeti svu svoju osobnu poetiku, od zatravlje- nosti rijekama i vodama, polemiziranja s bogom do pjesničkoga postupka u kojemu je krenuo drukčije, uzvodno kako je već spomenuto: Nagnuh se nad rijeku / I namje- sto svoje / Ugledah sjenu Krista / Možda tlapnja ali / Učini mi se da plovi / Uzvodno. U posljednjemu ciklusu Vijenac od pjene koju, ponovimo, čine nove pjesme, Ža- gar se predstavlja kao zreo pjesnik koji je uspješno primijenio modernistička iskustva iz ranoga stvaralaštva i konvencionalna iz svoga kasnijeg poetskog rada u nekoliko pjesama koje bismo mogli označiti uspješnim pjesmama u prozi, primjerice Kruh od jučer i Jutro kao otvorena knjiga . Stekao je osobno vrijeme koje više ne treba smrt kao početak, ali s kojim se nastavlja suočavati bez preuzetnosti popisujući povijest svojih padova na poetski primjeren način. Njegova poetska sinusoida, u intertekstualnom pogledu već znana, na nov način prikazuje, uspješno reciklirajući staru temu indi- vidualne i kolektivne ljudske povijesti. Riječ p a l i rastavljena u stihove koji padaju našla se i u pjesmi Vjetar i prašina kao naznaka mogućega eksperimentiranja jezi- kom koji se, nažalost, nije dogodio, ali koji se učvrstio ugrađen, kao krajnji „izlaz“ u pjesmi Sinusoida: ...Od nulte do najviše / Pa polako / Natrag / Ravno kroz nulu / Do maksimalne / Negativne / U jednoj periodi / Puni krug / Opisan / Čitav Život / Koji sve opetuje / I novi uspon riše / I ispisuje / Još jedan pad .