Nova Istra

413 Biserka GOLEŠ GLASNOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI prijevod perivoja i Mrkonjićeve stavove o Prévertovoj poeziji. Osvrtanje na njegovu poeziju u navedenoj pjesmi potvrđuje njegovo mišljenje kako se Prévertov uspjeh ne može objasniti samo dopadljivošću i ustupcima stanovitoj vrsti publike i kako on ostaje pjesnikom koji je duboko izmijenio recepciju poezije pridobivši za nju novo čitateljstvo. Ali istodobno, unoseći riječ prijevod u svoju pjesmu, ne kao prevoditelj, već kao kritičar i pjesnik, Mrkonjić je ostvario novu začudnost, preokret: Uvelo lišće u jesen se stišće / svelo lišće od cvijeća sreće / u ništa sve se ničim nišće . U takvu perivoju list, biće nesebeznalo / k svojoj se vrti / smrti . Time je potvrdio, vrlo djelatno, svoj stav kako se u svakome pjesniku krije i kritičar što može biti blagotvorno, ali i štetno u uplitanju treće ruke. Zaključujem kako je to zajedništvo u navedenoj pjesmi upravo blagotvorno, posebice uz nazočnost još jednoga zagovornika i djelatnika riječi, vr- snoga prevoditelja. Dovoljno je prisjetiti se misli Francisa Pongea, Mrkonjićeva uči- telja, iz zapisa Staze stvaranja : Ljubav prema riječima dakle je na neki način neophodna da bi se uživalo u stvarima. Ili možda fizička ljubav (ponovno sparivanje) riječi i stvari – takvo će biti naše uživanje, naše radovanje. A za to, mi jedini (mi, kao obdareni govo- rom, kao sposobni za pisanje), mi jedini smo za to sposobni. U ljubavnome, pak, sonetu [ A znam li što ljubav vezuje za smrt? ] Mrkonjić će vješto reciklirati končeto, poigravši se dodirom Erosa i Thanatosa, ublaživši njihovu napetost: Stavljen na glavu, bijel se crni svijet i Cjelov necjeljiv ožeglinom gori . Ako je misao Čin pisanja je čin čitanja jednog teksta svijeta Mrkonjićeva kritič- ka točka, onda je i pjesma Začinjavci jedna od njezinih najboljih poetskih manife- sta. Pjesnički iskaz u 1. osobi množine poistovjećen je sa začinjavcima, s pjesnici- ma: Ustajemo iz svojih pismena / svojih riječi odavno odbjeglih / izvlačimo se iz zidova škripaca / nadiremo uz struju svih zaborava kako bi uz ... obasjani trenutak / obzidan čitavim vremenom / u kome naše razdvojene bludnje / postaju istim prostorom ... pro- našli ... divnu objavu da se više međusobno / ne možemo razlikovati / jer je svatko dao svoje lice / nekom drugom kao povjerenje / i stid . Ta se velika priča koju nitko ne zna završiti: pričanje je popraćeno / dugim trzajima / kao netom odrubljenih glava / oda- svud ječe krikovi / koje se nitko od nas nije usudio izustiti... našla pred svojevrsnim ra- zrješenjem na kraju pjesme Udarci – na iskonu jednog novog mira . Ili, parafraziravši kraj pjesme Začinjavci – do kraja svih stvari, do kraja koji su i oni sami. Ali jednako tako, uronivši u Mrkonjićevo more kao poetski prostor, u prigodi smo iskusiti i ne- mir. Tako smo u pjesmi [ Među redovima mora proziru se ] u tmurnome i nemirno- me ozračju: Među redovima mora nered se zrcali / Kao božja sumnja u vlastito tkanje , kako bismo ponovno izronili iz nemira u pjesmi Udarci – sasvim pesimistički into- nirana naslova – izvan njegova dohvata: Kao nakon smrtnog sna, teturajući smo / ovla- dali drevnim pokretima. U nama se uspravlja jedna potpuna ravnoteža. Poput / djeteta, tijelo se uvjeravalo, raslo u iskustvima. Neiskazivo laganim koracima sada prolazimo /