Nova Istra

412 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Biserka GOLEŠ GLASNOVIĆ grafičkome obliku, pravokutnoj formi od sedam stihova ispisanih velikim tiskanim slovima u kojima se prvi stih AVION SE , premetanjem glasova rasuo u svojevrsni ideogram, slikovni iskaz, u kojemu se stihovi traže u svojoj (ne)suvislosti: NE SA- VIO / NAVIO SE... Trostih Plakat 2003. ukazuje na naslov pjesme hrvatskoga pjesnika Vladimira Vidrića, što dodatno potvrđuje i posveta, uključujući u surječje i njegovo javno dje- lovanje: Pošto izumriješe guske / i magla može / voditi Hrvatsku . Svojevrsno dijakro- nijsko osvrtanje na bašćinu implicira se u pjesmi u prozi Dolina zvona koja reminis- cira, epitafski intoniran, srednjovjekovni prizor: ...Travo, / prepoznaješ li me u naj- kišnijoj od križarskih / vojni, kopita moga konja, mač lomni na ledini, / dragu nedra- ganu... Pjesma Dolina zvona usuprot je zaboravu i priziva pjesmu Gorčin , jednu od najljepših pjesama Maka Dizdara: Ase ležit / Vojnik Gorčin / U zemlji svojoj / Na bašćini / Tuždi . U pjesmi Oblakotne okolnosti pjesnički se iskaz posve ozbiljno poigrava riječju oblak: oblakotne , preoblaka , naoblačim se . U takvim oblakotnim okolnostima ljubav je sumračna, a nova bjelina jest smrt. U pjesmi Epilog taj je komplementaran odnos prikazan u stalnome traganju za poetikom vrta i iskanjemArijadnine niti, koja zavr- šava slikom: Ali svuda gdje je nekoć cvao vrt / vidjeh djelo uništenja, cvat ruina / pod plaštem života razmetljivu smrt, / nijemo uzmicala sveta je divljina . Između metafore i stvarnosti stvari, Mrkonjićevo opažanje na strani je stvari. U pjesmi Odlazak stvari , pozvavši se na latinsku poslovicu Lacrimae rerum , pjesnički se iskaz u 1. osobi množine pita plaču li stvari za nama, dovodeći do prijepora poetsko- ga iskaza: Nekada se metaforama / ili sličnim oblicima cvjetanja riječi / moglo to izrazi- ti danas rekao bih da je / to jedva moguće / metafore su jedine ostale / umjesto stvari / koje se više ne mogu dozvati . Pišući o Pongeovoj Tvornici livade , kao kritičar i prevo- ditelj, Mrkonjić zapisuje kako je svijet ideogramski tekst čija se pismena dešifriraju na osnovi sličnosti riječi i stvari. Ako je uporaba izbrisala sličnost između njih, pisa- nje omogućuje da poetskim preimenovanjem stvari ponovno osvojimo tu sličnost. Nastojeći se suzdržati od riječi i metafora koje su uporabom izgubile sličnost izvornoga značenja i imenovanja, najbliži je dahu kao pjevu, u mogućoj gradaciji, naj- bližega tišini, a najudaljenijega od govora. Parafraziram li kraj pjesme Meteor Andréa du Boucheta, pišem što dalje od sebe i navedem li Bouchetovu pjesničku sliku kojom je argumentirao šutnju: Odsutnost mi služi kao dah / počinje opet padati po papirima / kao snijeg. / Pojavljuje se noć , blizu samMrkonjićeve volje za šutnjom i teškoga za- datka pisanja što dalje od sebe s nekom nasmijanom odsutnošću . Riječi i figure, pa i poetike koje su prestale biti svrsishodne i koje su izgubile mo- dernost, Mrkonjić će okretno i vrlo ozbiljno reciklirati u nov iskaz koji će istodobno biti i njihova kritika i njihova pohvala. Zanimljivo je usporediti pjesmu Prévertirani