Nova Istra

40 POEZIJA I PROZA Vladimir TOMAŠ ti samoćo mrtvih ti | raspelo puno umrtvljenosti ja sam čovjek bez čo sa smjenjivanjem ispadanjem glasova promjena mijena otajstva svoja sjena u koju padam vidljivo poput potopa ti me pratiš sjeno sijeno _|_kla- sje_|_ žito tvoje prosijano je po pustinjama natopi nas suhi klijamo am_ne_n _____ gomile u lokvi vatra djeci u rukama i presušeno cvijeće _____djeca jedu zemlju_____ i vraćaju povraćaju kadulje iako su majkama umirala u utrobi tada je misao progutala glavu |..... ali djeca ipak izašla kroz majčine prste nosnice spirale i opirale i opirala se pu- tanjama propadanja djeca vise na stablima stanuju u lokvama bunarima izmišaljuju bajke jer su bake pretvorene u zidove i zoru koja zori mrak ... ... ali ipak tijelo raste i suši se ja vidjeh oči koje gledaju i vojske koje poplavljuju plod- nu vodu i majke njihove koje u rukama nose postelje a djeca idu u planine pretva- raju se u krošnje stabla pećine u selu se skirvaju gomile a mi vjerujemo u srušeni svijet iako u snu čujem njihove noge po tavanima i vjerujem u njihov povratak jer je jezik odavno mrtav u njihovim | preživljenim | životima _____ parabola o postanku kada mornari utope udice selo se rastoči u otoke nitko ni s kim i nitko nikome nestao je suton pun albatrosa