Nova Istra

407 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI u većini kazališta glavne struje i događa“. Autorica navodi zanimljivo objašnjenje Ivi- ce Buljana da se svaki intelektualni napor u Hrvatskoj prezire jer je publika nazadna i buržoaska , tvrdeći da je najbolja buržoaska publika fašistička . Time izjednačava gra- đansko i fašističko, a prema izboru uvreda očito je i čiji smjer slijedi. U zaključnom dijelu knjige Sanja Nikčević rezimira pišući: „Nakon II. svjetskog rata u cijeloj Europi (i istočnoj i zapadnoj) pobijedio je sekularistički svjetonazor koji je prognao sve vrijednosti i poruke dotad vladajućeg kršćanskog svjetonazora. (...) Priznaje se samo oštra kritika društva, ali iz ateističke vizure svijeta“. Naravno, „kritika društva iz ateističke vizure nije vrijednost – to je poruka.“ Autorica ispravno zaključuje da „svako djelo ima svjetonazorsku poruku, ali mi smo sada ovu sekulari- stičku proglasili vrijednošću, a sve druge izbacili iz kanona. Naročito one koje afir- miraju smisao svijeta bez obzira na probleme u njemu, ili koje govore o duhovnoj di- menziji svijeta, ljudskoj duši... To se automatski smatra nevrijednim (‘podilaženjem publici’) i to je izbačeno iz kanona. Repertoari su nakon Drugoga svjetskoga rata u Europi odrezani kao nožem, kao u bunar je bačena većina žanrova, drama, pisaca, teoretičara koji su bili dominantni u društvu i umjetnosti u građanskom kazalištu. U kanonu je ostao samo ekspresionizam, realizam i modernizam koji su namjerno pisani iz sekularističkog svjetonazora, a prije rata su bili čudna manjina koju su neki zgroženo napadali, a neki prešućivali smatrajući je nevažnom“. Vrlo brzo nakon Drugoga svjetskog rata u umjetnosti je sveto proglašeno lažnim, lijepo je protjerano kao kič, a dobro se „razotkriva“ kao licemjerje. Na kraju, što nam je činiti sada i ovdje? Autorica piše:„Svi su nakon 1990. u Hrvatskoj očekivali promjene u kulturi. Pro- mijenio se politički sustav (iz komunizma smo prešli u demokraciju), na popisu sta- novništva bilo je 90 posto kršćana. Promjene su se dogodile, ali vrlo ograničeno – i vremenski i prostorno“. Pod time misli na vrijeme Domovinskoga rata i umjetnost koja je nastajala upravo na najteže napadnutim i okupiranim prostorima Hrvatske. Na samome kraju Sanja Nikčević piše u vedrijem tonu: „Druga dobra vijest je – pobuna publike. Kad smo u Hrvatskoj 20 godina nakon postizanja samostalnosti shvatili da se glavna struja neće promijeniti, pobunila se publika i počela bez držav- nog novca i medijske potpore pokretati manifestacije na kojima se pokazuju progra- mi koji afirmiraju lijepo / dobro / sveto. Slična se pobuna s rubova događa i Europi“. Knjiga Istina i laži o kanonu štivo je koje smo dugo čekali. Hoće li ostati samo mr- tvo slovo na papiru ovisi o svima nama koji volimo kazališnu umjetnost. Oni „gore“ koji slijede i robuju kanonu i dalje će činiti diverziju prema umjetnosti. Rješenje je, kako autorica piše, u „pobuni s rubova“. Đuro Vidmarović, Zagreb