Nova Istra

406 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Đuro VIDMAROVIĆ kao dokaza legitimiteta nacije i države, građanske drame zbog dekadencije , a cijelo građansko kazalište bilo mu je patetično i nekvalitetno (osim Jovana Sterije Popovića). Zapravo im je zamjerao afirmaciju drugačijeg svjetonazora i pripadanje drugom ide- ološkom sustavu. Čitava je hrvatska književnost tek leševi, mumije, crvi, gamad koju je trebalo doslovno spaliti. U skladu s ideologijom u koju je vjerovao (komunizam i jugoslavenstvo) i svjetonazorom (ateizam) koji je zagovarao, smatrao je svekoliko uništenje starog kao jedini način oslobođenja pojedinca, pa je cijelu književnost s puno euforije i uvreda otpremio u ropotarnicu povijesti !“. Krležino mišljenje iz vremena prije II. svjetskog rata nakon njega je postalo politički obvezujuće. „Njegov je stav postao književni kanon i prema tom stavu se djelovalo u hrvatskoj književnosti“. Krležini sljedbenici koji su provodili čistku svega afirmativnog iz hrvatskoga ka- nona, a naročito religiozne teme i građanske drame,„koristili su Krležine teške uvre- de i njegov napadački način pisanja koje su smještali u širi kontekst što su ga, kao obrazovani ljudi, vrlo dobro poznavali“. Uz to Krležu su proglasili jedinim suvreme- nim kritičarem.„To je Krležine stavove, ali i sve njegove uvredljive izraze pretvorilo u ‘sveto pismo’ novog teorijskog pristupa književnosti. U obrazovni sustav kao i u javnost pa tako i naše podsvijesti ušao je Krležin stav koji vlada do dana današnjeg. Prisutan je u medijima, utječe na repertoare profesionalnih kazališta i konstantno visi nad teoretičarima kao Damoklov mač. Pišući tekstove o hrvatskoj književnosti, teoretičari polaze od ovih Krležinih stavova koje moraju navesti i slijediti da bi bili legitimni! I tako do dana današnjega!“ Iz autoričinih riječi možemo lako iščitati i povijesnu krivnju novih demokratskih vlasti u Republici Hrvatskoj nakon proglašenja suvereniteta. Kao sudionik tih doga- đaja slobodno mi je ustvrditi kako su predsjednik Tuđman i ministar Vlatko Pavle- tić, zajedno sa svima nama koji smo u to vrijeme bili saborski zastupnici ili stranački dužnosnici, pogriješili jer nisu demokratizirali književni kanon. On je ostao i dalje istovjetan onome iz vremena komunizma. Stoga i danas djeluje nazadno i štetno na književni, a time i na duhovni život hrvatske kulturne javnosti. U drugome dijelu knjige Sanja Nikčević posebno poglavlje naslovljava Nametanje kanona danas u svijetu: uvjeti ulaska u glavnu struju ili hajdemo naći nešto ružno u vla- stitome domu . Već je u naslovu sve rečeno. Sekularistički odnosno ateistički kanon i dalje guši slobodu književnoga izražavanja. To je završilo s apsurdom nad apsur- dima: „U suvremenom kazalištu publika nije nikakav kriterij vrednovanja predsta- ve, ni financijerima, a ni samom kazalištu. Ona doslovno nema pravo glasa, odno- sno njezino mišljenje se ne računa ili negira, prezire, ismijava, ozbiljno omalovažava. Neprestano se poziva na njezinu nekompetenciju i zaziva potreba za obrazovanjem. (...) Tako danas kazalište u Europi teoretski može funkcionirati bez publike i to se