Nova Istra

405 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ke vlastele u Ernesta Katića u usporedbi s Ivom Vojnovićem ili prikaz zagrebačke građanske sredine u Josipa Eugena Tomića i Josipa Kulundžića te Julija Rorauera i Miroslava Krleže“. Autorica navodi točan popis pisaca koji su bili izvođeni u 19. stoljeću prije Krleže i početkom 20. stoljeća za vrijeme ranoga Krleže. To su: Dimitrije Demeter, Antun Nemčić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Matija Juraj Šporer, Mirko Bogović, Ante Star- čević, Josip Freudenreich, Ilija Okrugić Srijemac, Josip Neustädter, Nikola Milan Simeonović, August Šenoa, Janko Jurković, Marijan Derenčin, Ferdo Becić, Stjepan Miletić, Julije Rorauer, Ante Tresić Pavičić, Higin Dragošić, Milan Ogrizović, Josip Eugen Tomić, Josip Kozarac, Ivo Vojnović, Marija Jurić Zagorka, Milan Begović, Sr- đan Tucić, Janko Polić Kamov, Josip Kosor, Kalman Mesarić, Tito Strozzi. Od po- četka 20. stoljeća djelovali su kao važni pisci „socijalno naturalističke drame“: Fran Hrčić, Rudolf Kolarić – Kišur, Mirko Dečak, Milan Marijanović, Vladimir Luna- ček, Joza Ivakić, Kamila Lucerna, Milo Mistra, Adam Kostelić, Adela Milčinović, Andrija Milčinović, Petar Petrović Pecija, Zvonko Veljačić, Tomislav Prpić. Tu su i autori koji su pisali prikazanja: Božidar Širola, Velimir Deželić, Sida Košutić, Voj- mil Rabadan... I sada dolazimo do 1945. godine, pobjede partizana i uspostave komunističkoga svjetonazora. Kako kaže autorica, tada se dogodio doslovan rez u svim europskim nacionalnim kazalištima pa su iz toga umjetničkog bogatstva građanske epohe iz- bačeni svi afirmativni žanrovi i pisci, a u kanon pušteni samo subverzivni: isključivo žanrovi sekularističkog svjetonazora. UHrvatskoj su komunisti izvršili sječu autora i radikalno sakaćenje hrvatske dramske književnosti. Od svih gore nabrojenih imena u kanon su uvrstili samo Kosora, Bogovića i Krležu kao vrh. Sanja Nikčević za ovakav rušilački pohod s pravom upotrebljava pojam – subver- zija. U našim uvjetima situaciju je predvodio Miroslav Krleža te autorica jedno po- glavlje naslovljava Krležina čistka hrvatske književnosti ili sve je to nekvalitetna gamad i trulež koju treba spaliti . Autorica na početku ističe: „Kod nas je glasnogovornik novog kanona (i izvor arsenala argumenata za rušenje staroga) postao Miroslav Krleža. U svojim pobu- njeničkim tekstovima napisanima prije II. svjetskog rata Krleža je zanijekao cijelu stariju hrvatsku književnost. Oca hrvatske književnosti, Marka Marulića, estetički je obezvrijedio i ideološki ocrnio (Mirko Tomasović), kao i većinu renesansne i barokne hrvatske književnosti smatrajući je ‘klerikalnom’, jer joj je zamjerao nabožnu inspi- raciju i afirmaciju kršćanskog svjetonazora. Krleža je iz renesanse veličao isključivo Marina Držića, kao komediografa i to kao ‘kritičara mana svog društva’. Zatim je Krleža anatemizirao sve romantičarske pjesnike, a 19. stoljeće je doslovno poništio! Hrvatske povijesne tragedije Krleža je negirao zbog nacionalizma i veličanja plemstva