Nova Istra

404 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Đuro VIDMAROVIĆ Dakle, umjesto književne slobode uspostavljen je svjetonazorski teror nad neisto- mišljenicima. Npr. sve epohe koje su izrazito afirmativne prema kršćanskom svje- tonazoru (srednji vijek, barok, građansko kazalište) otvoreno se preziru do te mjere da ih se najčešće prešućuje, ne samo njih same već i njihove dominantne žanrove. To je stvarnost Platonove špilje. Sanja Nikčević hrabro se suprotstavlja ovomu ideološkom jednoumlju i argumen- tira, obara osnovne postulate sekularističkoga svjetonazora u dramskoj književnosti. „Prva lažna teza je tvrdnja da prikazanja nisu uopće prava dramska djela nego crkvena / vjerska propaganda jer nemaju nikakvu dramsku vrijednost unatoč silnoj popularnosti među najrazličitijom publikom u srednjem vijeku“. Braneći ovu misao, autorica piše: „Tu tvrdnju može pobiti najobičnije čitanje Svatkovića iz srednjeg vi- jeka, čitanje triju prikazanja (misterija) o životu Isusa Krista Rajmunda Kuparea ili kajkavskih mirakula Denisa Peričića napisanih u 20. stoljeću. Sve te drame i danas ne samo da razumijemo nego intenzivno proživljavamo radnju i suosjećamo s liko- vima te na kraju doživljavamo katarzu. Predstave postavljene prema tim tekstovima su kazališno žive!“ „Druga je lažna teza da su od 16. stoljeća počeli crkveni prosvjedi zbog suviše svjetovnih elemenata u prikazanjima pa ih je Crkva ‘zabranila’ i zato su nestala iz ka- zališta te ostala živjeti isključivo u ‘rezervatima’ poput bavarskoga sela Oberammer- gaua, kao jedinstvene crkveno-turističke atrakcije. Međutim, Crkva nikada nije za- branila prikazanja kao žanr niti kazalište kao umjetnost. Predstave su se postavljale kao gradske svečanosti u suradnji sa crkvom ili u župama pod vodstvom svećenika cijelo vrijeme vladavine kršćanskog svjetonazora u Europi, sve do dana današnjeg!“ „Treća netočna teza u povijestima kazališta govori da bi i bez te zabrane prika- zanja ‘nestala’ s europskih scena jer je renesansa evolucijski napredak u odnosnu na srednji vijek pa su svjetovni kazališni oblici u renesansi ‘prirodno’ zamijenili ili izgu- rali crkvena prikazanja“. Ove tri netočne teze mogu se pročitati u većini povijesti kazališta koje istovreme- no kao vrhunac prikazanja u cijeloj Europi navode 14. i 15. stoljeće. Posebno je značajno, ali i zanimljivo poglavlje u ovome dijelu knjige Čistka u gra- đanskom kazalištu ili zanijekani afirmativni žanrovi . Autorica o tome piše: „U vrije- me građanskog kazališta vladao je kršćanski svjetonazor, a u umjetnosti su postojala dva različita odnosa prema tom svjetonazoru koje sam definirala kao afirmativni i subverzivni odnos. (...) Djela sa subverzivnim odnosom pisana su namjerno i svje- sno iz novog svjetonazora, sekularističkog, koji je, također svjesno i namjerno, rušio vladajući kršćanski svjetonazor. To se najbolje vidi u obradi tih tema. U hrvatskoj pučkoj drami to je prikaz puka u Graničarima Josipa Freudenreicha u usporedbi sa Srđanom Tucićem i Krležinim Kraljevom , a u građanskoj drami prikaz dubrovač-