Nova Istra

403 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI rez. Autorica zaključuje:„Odjednom je zavladala sekularistička hijerarhija vrijednosti (istina / kritika / pobuna) kojom tumačimo svijet. Što je najgore, to nije posljedica vladavine komunističkog (dakle otvoreno ateističkog) režima pod kojim smo živjeli u Hrvatskoj ili Istočnoj Europi, nego se prevlast novoga svjetonazora i njegove hi- jerarhije vrijednosti dogodila u cijeloj Europi, pa čak i u kapitalističkim zemljama u kojima je nakon Drugog svjetskog rata na vlasti bila demokršćanska stranka i koje su načelno priznavale postojanje Boga“. Nastala je paradoksalna situacija. Pobjeda demokratskih snaga nije donijela de- mokraciju u kazališnu umjetnost. Autorica je i sama suočena s ovom pojavom kao svojevrsnim povijesnim misterijem: „Nemam odgovor zašto se to dogodilo u cijeloj Europi, ali mogu dokazati koje su se ozbiljne promjene dogodile u europskom druš- tvu i njegovoj umjetnosti nakon što je zavladao novi svjetonazor“. U podrubniku ona pomalo u čudu piše: „Sve današnje bitke u europskom društvu vode se za slobodu pojedinca pozivajući se upravo na sekularističku hijerarhiju vrijednosti (istina, kri- tika, pobuna), a poništavajući onu kršćansku (ljubav, služenje, poslušnost)“. U skla- du s ovim kanonom određen je, bolje rečeno nametnut, vrh kanona, a kod nas je to Miroslav Krleža,„koji se uči u svim obrazovnim razinama“. Kanon se dalje nameće kroz uvjete natječaja, teme festivala, pohvale medija, repertoare kazališta, lektiru...“ A što je s umjetnicima? „Umjetnici koji se kunu u slobodu vrlo točno slijede određene teme o kojima se govori i pišući o zadanim temama postaju ‘hrabri kritičari društva’. Za to su obilato nagrađeni: pozicijom u glavnoj struji, nagradama, gostovanjima, vi- sokim honorarima...“ Iz navedenog je vidljivo to kako je nastalo stanje licemjerja, a pobijedila je, kako bi rekao Krleža,„velika književna laž“, i ta laž još vlada. Autorica je toga svjesna, a još svjesnija toga kako laž utječe na društvenu svijest: „Vladavina no- vog svjetonazora odredila je naše tumačenje prošlosti pa se kao kanonska djela biraju isključivo ona s ‘pobunom protiv autoriteta’ i ‘oštrom kritikom društva’. Obrazovnim sustavom u cijeloj Europi to se prenosi kao ‘objektivna istina’ i ‘znanstveno potvrđena kvaliteta djela’ jer su ‘tako rekli stručnjaci za književnost’. Kritika društva nije nešto što su izmislili ateisti, jer je ona oduvijek postojala u umjetnosti, ali sekularistički svjetonazor je učinio veliki korak nazad u smislu ataka na zdrav razum: on sada priznaje samo određenu vrstu kritike: onu koja nudi atei- stičku sliku svijeta, a istovremeno ruši kršćansku sliku svijeta“. I sve to veže se uz po- litiku, tako da umjetnici koji se ovoga ne pridržavaju bivaju na razne načine kažnja- vani, a u zemljama komunističkoga totalitarizma gubili su i glave. Sadašnji odnosno sekularistički svjetonazor je, kako piše Sanja Nikčević:„Sve što je vezano uz kršćan- stvo, njegovu sliku svijeta, njegovu hijerarhiju vrijednosti ili poruku, sve što se nije uklapalo u novo: doslovno (je) izbacio ili reinterpretirao“.