Nova Istra

401 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI zbog svoje kvalitete i naše potrebe za njima opstali na rubovima unatoč izbacivanja iz kanona (npr. prikazanja)“. Sanja Nikčević osvrće se na cijeli europski književni kanon, a ne samo na hrvatski, i to je potrebno prihvatiti. Pisac ovih redaka misli da je situacija slična i u izvaneu- ropskim zemljama, poglavito u onima gdje je ideologija na prvome mjestu. Siguran sam da je tako u muslimanskim državama, ali i u Kini. Nažalost, što se tiče naše zemlje i naše situacije, književni kanon nije pratio de- mokratske promjene. Bog je i dalje protjeran iz dramske književnosti (kanonske), i dalje se nameće crna slika svijeta s „usvojenim poetikama (ekspresionizam, reali- zam, modernizam, a kasnije postmodernizam) i protjerivanje svake moguće pobune“. Nažalost, s obzirom na naš demokratski ustroj ova je situacija paradoksalna jer, kako tvrdi autorica, „glavna struja kazališta uvijek aktivno sudjeluje u društvenim događanjima, odražava vladajući svjetonazor i slijedi njegovu hijerarhiju vrijednosti pri čemu određuje koja je poruka djela legitimna za to vrijeme“. U skladu s ovom činjenicom autorica je posebno poglavlje knjige naslovila Nera- skidiva veza umjetnosti i društva , davši mu podnaslov Sveti korijeni kazališta ili zašto nam je kazalište toliko važno . Riječ je o stručnom i povijesnom pregledu uloge kaza- lišta tijekom povijesti. Autorica, dakako, polazi od antike i kaže:„Dakle, kazalište je u antici bilo ritualno (odnosno sveto) i smatralo se važnim činom za dobrobit cijele zajednice. Služilo je osnaživanju svakog pojedinca u publici i cijele zajednice i po- tvrđivalo hijerarhiju vrijednosti njihova svijeta, a bilo je i didaktično jer je prenosilo najvažnije istine i podučavalo vjeri i načinu života u skladu s njom“. Glede srednjega vijeka, za koji mnogi kažu kako je „mračan“, autorica piše: „Ritualna funkcija kazali- šta ostala je identična i u drugoj temeljnoj epohi naše civilizacije – srednjem vijeku. Često se govori o ‘neprijateljstvu’ crkve prema kazalištu u srednjem vijeku. Doista je između doba antike i srednjeg vijeka postojao prekid kazališta kao visoke, odnosno državne umjetnosti (iako pučka razina kazališta, ona linija glumaca i zabavljača po trgovima i dvorovima, nije nikada prekinuta). Do toga je došlo ne zbog ‘ograničeno- sti’ ili ‘zadrtosti’ crkvenih otaca nego zato što su kršćani kazalište vezivali uz Rim kao posljednju epohu antike. (...) Nije čudo što je trebalo proći neko vrijeme da se zabo- rave traume rimskog kazališta, pa se onda kazalište rodilo iznova po drugi put iz onog najsvetijeg u europskom društvu, kršćanskog obreda liturgije / mise / kao spome- na Kristove žrtve i svetog teksta Biblije. Iz dramskih tropa (kratkih dijaloga koji su se prigodnom blagdana izvodili unutar mise) nastale su kratke drame na latinskom (dramatizacija svetih priča), a iz njih se razvila nova autohtona (samonikla) dramska vrsta: prikazanja (sveta prikazanja ili skazanja)“. U trećemu dijelu knjige autorica piše o kršćanskome svjetonazoru ili o slici svijeta s Bogom ili o umjetnosti za ljudsku dušu.