Nova Istra

400 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Đuro VIDMAROVIĆ nima ili obeshrabrenima, slabima i nemoćnima da išta promijenimo nabolje? Kako je moguće da kritičari tvrde kako je vrijedna umjetnost ono što publika ne želi gledati, a teoretičari nam to potvrđuju mudrim i sve manje razumljivim tekstovima? Kako je moguće da se to događa ne samo kod nas nego i u cijeloj Europi? Kako je moguće i otkada je tako? Je li tako bilo oduvijek ili se može odrediti vrijeme nastanka ovoga što danas vlada?“ Autorica odgovara na sva ova teška pitanja: „Da, postoji vrijeme nastanka, a po- stoji i razlog, jedno krivo skretanje u europskoj kulturi koje nas je dovelo u slijepu ulicu“. Rezultat toga „skretanja“ europske kazališne umjetnosti „posljedica je pobjede se- kularističkog (ateističkog) svjetonazora nakon Drugog svjetskog rata koji je u cijeloj Europi uveo novu hijerarhiju vrijednosti i proglasio kritiku društva jedinom funkci- jom umjetnosti čime je redefiniran umjetnički kanon iz prošlosti. Izbačena je svaka afirmacija lijepog, dobrog, a naročito svetog“. U nastavku Sanja Nikčević znanstveno analizira što je to kanon i njegovu povi- jest. Radi mnogih kojima je to nepoznato navodi: „Osnovno značenje riječi kanon jest norma . Književni kanon je popis vrijednih djela koja smatramo normom dobrog pisanja, popis onoga najvrjednijeg u umjetnosti i zajednički je cijeloj Europi bez ob- zira na političke ili zemljopisne razlike našega kontinenta. Upravo kanon prenosi ono spomenuto znanje, velike ideje, istinu i svjetonazor i tako nam definira proš- lost. Kanon iz prošlosti uzima određena djela koja smatramo klasicima, ali određuje i ono što je od suvremenog stvaralaštva vrijedno ulaska u kanon, dakle, što je vri- jedno očuvati za budućnost pa tako kanon definira sadašnjost i usmjerava buduć- nost. Unutar pojedine zemlje kanon se razlikuje u najviše 10-15 posto imena, što je prostor za najvažnija djela nacionalne umjetnosti. Ona se također biraju u odnosu na uspostavljeni opći europski kanon jer je on uzor svugdje pa tako i u Hrvatskoj“. Za razumijevanje cijele problematike važno je znati kako „vladajući kanon nije oduvijek jer točno znamo kada je (nakon II. svjetskog rata) i zašto (zbog pobjede novog sekularističkog svjetonazora) uspostavljen“. Potrebno je također znati da ka- non, iako bi to trebao biti, nije vođen umjetničkim kriterijima već i ideološkim, što mu daje virtualan odnosno lažan karakter. Autorica piše: „Kriteriji ulaska u kanon nisu imanentni nego su direktna posljedica slijeđenja vladajućeg svjetonazora i njego- ve hijerarhije vrijednosti koja određuje i svrhu i funkciju umjetnosti“. Dakle, novi ka- non izvršio je nasilje nad estetikom, ali i istinom te naša autorica pritom rabi pojam „čistka“. „Budući da čistka nije provedena zbog kvalitete nego u svrhu izbacivanja drugačijih poruka i drugačijih svjetonazorskih vrijednosti, nema evolucije žanrova. Najnoviji nisu najbolji nego podobni. Stari nisu nekvalitetni nego nepodobni, ali su