Nova Istra

399 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI su ne samo dramska djela nego i teorija koja je zagovarala lijepo / dobro / sveto kao bit umjetnosti. Kad se krene u teorijsku obranu izbačenih djela, za analizu nam ne- dostaje teorijski okvir – poznajemo samo teoretičare koji o izbačenome govore nega- tivno. Zbog toga se ja tako često vraćamAristotelu i Grcima, jer zagovaraju ono što i ja smatram važnim, a jedino njih priznajemo vrijednima. U ovoj priči oko kanona otkrila sam brojne izbačene teoretičare koje doživljavam kao duhovne očeve, a bili su tako izbrisani da za njih nisam znala do 50-e godine života“. Vrlo je dramatično autoričino suočavanje sa činjenicom nepravedno odbačenih autora jer se njihova djela nisu uklapala u liberalistički ili marksistički svjetonazor. O tome piše: „Naime, da bih obranila drame izbačene iz kanona, moram dokazati da je to izbacivanje nepravedno, posljedica svjetonazorskih, a ne umjetničkih krite- rija. Tek tada se ta djela mogu objektivno analizirati i uspoređivati s onima u kano- nu. Inače ću dobiti čir na želucu gledajući kako se mračne i hladne drame koje nit- ko ne voli proglašavaju ‘vrhunskom umjetnosti’, a divna djela su izbačena iz kanona kao ‘nevrijedna’“. Autorica jednim od razloga pisanja ove knjige navodi petokolonaški pristup Do- movinskome ratu:„Sliku Domovinskog rata sam teško pisala jer sam bila povrijeđe- na nepravdom i bešćutnosti glavne kazališne struje prema Domovinskom ratu, žr- tvama i braniteljima (a što sam više istraživala, to sam više otkrivala) do te mjere da sam morala najprije oprostiti da bih uopće mogla knjigu napisati“. Sanja Nikčević ipak vjeruje u moć istine i istinito napisane riječi: „Kad mladi lju- di vide da se u struci ipak može uspjeti (i bez moćnih ‘veza’, bez podobnog rodoslov- lja, bez ikakve političke zaštite), možda će se i oni ohrabriti da pišu i brane ono što prepoznaju kao vrijedno i dobro, ono što djeluje na njih. Možda će se tako ohrabriti slijediti pravila koja nose u svom srcu. Odnosno duši. Vjerujem da imamo pravo na umjetnost koja zagovara lijepo / dobro / sveto, koja govori o ljudskoj duši jer znam da imamo dušu i da je ona ono najvažnije što imamo. I ta mi vjera pomaže da pobi- jedim moje strahove. Zbog nje ne odustajem“. Drugi dio knjige koju predstavljamo autorica je naslovila: Teorijski uvod: Svako djelo ima poruku ili kako svjetonazor određuje kanon . Na početku ovoga dijela autorica postavlja pitanje: „Kako je moguće da se sva- ki pokušaj prikazivanja ljepote proglašava ‘kičem’, svaka dobrota licemjerjem, svaka transcendentnost laži... Kako je moguće da se, s druge strane, predstave koje pla- katno (ili dvodimenzionalno) nameću slike eksplicitnog nasilja ili ‘dokaze’ sveprisut- nog zla ljudske naravi – veličaju kao ‘vrijedne’. (...) Iako svi znamo da na svijetu ima i dobra i zla, jedino se prikaz svijeta kao mjesta ‘mraka i zla’ veliča kao ‘istinit’. Kako je moguće da se takve predstave veličaju kao ‘hrabre’ jer ‘razotkrivaju licemjerje društva’ čime će ‘promijeniti svijet na bolje’, iako se nakon njih osjećamo uvrijeđenima, ranje-