Nova Istra

397 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI (i to u svim područjima) pa sam tako i ja učila od drugih o književnom kanonu i ni- sam propitivala svaku tezu koju su mi rekli. Međutim, sada kada sam ja morala ne- što reći studentima nije mi bilo dovoljno prenijeti nešto što sam naučila od nekoga. Morala sam ući u epohe da sve što kažem pred studentima, sve što ih želim naučiti, mogu – obraniti. Jer ona moja tri pravila s početka teksta odnose se na sve dijelove mog života. Ne mogu zagovarati ono u što ne vjerujem, ni u tekstu koji pišem, niti u javnom govoru, a naročito ne pred studentima. Nema te plaće, nema te pozicije, nema te kazne ili prijetnje – jednostavno ne mogu“. Ovim iskrenim priznanjem au- torica je, siguran sam u to, posramila mnoge svoje kolege, ali i sve nas iz književnog staleža, ili nas je bar prinudila na razmišljanje. Ona sama kao da to opravdava kada tvrdi: „Većina ljudi čita drame kroz teorijske naočale koje su dobili s kanonom. (...) Sad kada sam morala ući u cijeli kanon i obraniti ga nastao je ozbiljan problem. Broj- ne drame sam doživljavala drugačije nego su mi govorile teorijske naočale. Važeća in- terpretacija nekih kanonskih drama naočigled je u sukobu s onim što u drami piše“. U nastavku, polazeći od osobnog iskustva, autorica produbljuje ovu misao:„Obra- zovana humanistički, živjela sam u uvjerenju da je kanon ono najvrjednije što ima- mo, da je nastao evolucijom žanrova, da je ono posljednje najbolje“. Nakon višego- dišnjeg studiranja problema, zaključuje: „Prošavši epohe i kanon shvatila sam da to nije istina, da je iz vladajućeg kanona izbačeno jako puno odličnih drama, ali i cijele epohe (srednji vijek je postao ‘mračno doba’, barok epoha debelih žena u slikarstvu i nerazumljive poezije, a građansko kazalište nije ni zabilježeno u periodizaciji!). Ono, pak, što je pušteno u kanon kao da je ugurano u Pepeljuginu cipelicu. Postoji zadani kalup koji se primjenjuje na svako djelo i kojemu sve pokušavamo prilagoditi. Nekad i režemo, a nekad dometnemo... bila sam u šoku!“. Ove istinite riječi otkrivaju kako je kanon, a on je Sveto Pismo za ljude od pera, zapravo ideološka Prokrustova postelja. Ova strašna činjenica vrijedi i iza ostale knji- ževne žanrove. U nastavku autorica objašnjava:„Što je najgore, kad sam prošla sve epohe, shvati- la sam da u izbacivanju iz kanona, ili zadržavanju u kanonu, ima neke logike. Kalup je jasno definiran, ali ne imanentnim kriterijima kvalitete i izvornosti nego svjeto- nazorskim kriterijima. Dakle, zna se što, a zna se i otkada to vlada. Kanon je uspo- stavljen nakon Drugog svjetskog rata i pobjede sekularističkog svjetonazora u cijeloj Europi. Od tada se kao kvaliteta djela priznaje samo jedna poruka – kritika društva, ali bez ikakve transcendencije. Bez milosti se izbacilo sve što afirmira lijepo, dobro, a naročito sveto. Iako je kazališna umjetnost u dvjema najvažnijim epohama (antika i srednji vijek) proizišla iz svetog, iz suvremenog kanona izbačeno je sve što afirmira kršćansku hijerarhiju vrijednosti ili nosi kršćansku poruku. I tako do dana današ- njega. U cijeloj Europi“.