Nova Istra

394 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Željka LOVRENČIĆ Treći ciklus Dvi, tri tonu teške… obuhvaća pjesme čija se tematika ne bi mogla na- zvati vedrom i optimističnom: u njima se ponovno govori o sudbini današnjega čovjeka u opustošenu svijetu, u„vremenu skakavaca“. Usamljenost, nedostatak radosti i vedri- ne, mržnja, bahatost, smrad nabacana smeća, crne vrane koje slave pobjedu... odlika su modernoga doba. I onda se čovjek, kao što pjesnikinja piše u pjesmi „Osobna pitanja“, pita: Hej, ti? Što radiš? Kamo ćeš? Ona opet od života traži odgovore na neka pitanja na koja se mora dobiti odgovor u životnoj dobi kad nam se polako primiče jesen živo- ta, a i zima nije baš tako daleko. I ovdje se bavi tematikom vezanom uz sudbinu na- šega planeta, klimu, suvremeni život, čovječanstvo; ali, također, razmišlja o vječnosti. Optimizma nema – u pjesmi „Pisma“, primjerice, čitamo: To sivo, bezimeno vrije- me, što se lijepi stalno / po mislima, a čovjek ga uzalud tjera od sebe s gađenjem, / potra- jat će barem još mjesecima, / a možda i godinama. I stalno oko nogu puzati zima. Od duge tužne zime pjesnikinju spašava„obični bijeli papir“. Papir, simbol pisanja koji sve podnosi, pomaže i liječi, koji oporavlja od tuge izazvane samoćom... Možda bi trebalo učiniti ono što pjesnikinja navodi u pjesmi„Zvukovi“: I čovjeku ne preostaje drugo, nego zaključati vrata, / staviti katanac na dvorišnu ogradu, prenijeti psa / u svoju postelju. / I prespavati čitav dan. Tjedan. Mjesec. / A možda i cijelu godinu. Možda... U završnu ciklusu naslovljenom Dvi tri mudre… autorica mijenja temu. Više nije (samo) kritičarka vanjskoga svijeta, već se okreće duhovnosti. Obraća se Isusu koji može ponuditi spas i nadu današnjemu čovječanstvu: Jedan pogled Tvoj dovoljan je da cijeli svijet obasja svjetlo / i rastjera tamu zauvijek. Zaziva i Djevicu Mariju. Poziva smrtnike da se posrame pred milosrdnim Bogom. Zaključuje da nam samo istina i dobrota mogu pomoći u borbi protiv mržnje i crnila. Osim vjere, dušu nam krijepi i povratak iz svijeta u domovinu i„dom svoj“. Jer, kao što kaže Nela, samo zidovi doma mogu slušati jade i trenutačne nedaće nekoga tko dugo nije bio među njima. Ovu je pjesničku zbirku napisala osoba koja, usprkos svemu, ipak vjeruje u čovjeka kojega mudre lije i druge životinje u završnoj pjesmi smatraju „najusamljenijim, naj- nemilosrdnijim, najugroženijim i najnepredvidljivijim stvorenjem na svijetu“, koje je ujedno„i sam sebi najveći neprijatelj“. Jasni i pročišćeni stihovi, izravnost govora i sklonost da se kaže istina pod svaku cijenu neka su od njenih obilježja. Usprkos ne baš blistavim slikama današnjega svijeta i nimalo vedrim tonovima, usprkos mraku i pesimizmu koji danas vladaju, usprkos boli i tuzi te nostalgiji jedne profinjene duše za nekim drugim, puno boljim vremenima, ova nas misaona i duhov- na knjiga (ipak) okrjepljuje i daje snagu da krenemo u novo sutra. Željka Lovrenčić, Zagreb