Nova Istra
393 Željka LOVRENČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI „odlika“ današnjega doba. Upravo te teme dotiče se u pjesmi„Jučer na pogrebu“: Kao nekom nevidljivom trakom zalijepljena svima usta / a pogledi zatočeni. Kakav prizor! / Bez i jednoga muka, riječi, jauka… / Jučer na pogrebu Umjetnosti. Današnji svijet jednostavno nema vremena za umjetnost i slične „tričarije“. Svi ne- kuda zabrinuto jure žudeći za Njegovom Visosti novcem. Žudnja za materijalnim odavno je preplavila osjećaje koji ostaju skriveni u dušama tek rijetkih. Ljudi danas ne mare za ljepotu svoga jezika, za prirodu i njene čari; ne zanimaju ih knjige: ni proza, a još manje poezija. Ovo je uistinu čudno doba, vrijeme internetskih mreža i otuđenja. Koliko su svi postali hladni, čitamo u pjesmi „Stalna zima“. U njoj zapažamo da je autorica ne samo promatračica nego i oštra kritičarka tmur- ne sadašnjosti u kojoj se najviše cijene oni zabundani ohološću sve do grla, / a neki i krznima od pohlepe, samoljublja, / te lažnog sjaja, ali ističući ga da se što bolje vidi . (Pje- sma „Zabundani“). I nameće se pitanje: kamo ide svijet koji je „Na rubu pameti“, svi- jet u kojemu su društvene mreže i lažni sjaj važniji od prirode i ruža, od prozračnosti šuma i spokoja vode. Pjesma„Sjećanje na prošlost“ oproštaj je od svijeta u kojemu smo donedavno živje- li: Prošlo je vrijeme snažnih riječi, / jačih i većih od svih pogibelji ljudskih i nevolja; / proš- lo je vrijeme književnih i pjesničkih bardova, / naklona i pljeska duhovnim velikanima u dvoranama; / Prošlo i iščezlo je sve to i odavno iza nas. Nažalost, to je sada prošlost. Sa- dašnjost su„potresi, ruševine, klizišta, nove bolesti i zaraze, lockdowni i vijesti o smrti, brojenje mrtvih u svakom novom danu“. Takvu stvarnost sada živimo na ovome pre- divnom planetu„punommora, šuma, oranica, proljetnih mirisa“. Pjesnikinja se u ovo- me ciklusu bavi nekim ljepšim prošlim vremenima, trenutnom situacijom, ali i svo- jim osjećajima vezanim uz nju. Sama sebe preispituje i traži unutarnju snagu kako bi opstala u vremenu bezumlja i tuge. Ciklus Dvi tri polusnene ... započinje pjesmom„Moje oči zaljubljene u lavandu“, koja najavljuje nešto vedrije pjesme. One upućuju na sve što je u životu (bilo) lijepo: cvrkut ptica, ljeto, putovanja, muzeji koji kriju svakojaka blaga. Svemu se tome pjesnikinja u mislima utječe kako bi, kao što piše u pjesmi„U potrazi za brodovima “, pobjegla što dalje od našega vremena. I„od tragične sudbine 21. stoljeća“, koje nam je donijelo Co- vid, zatvorena kućna vrata, strah i nemir, crne sjene, smrt. Neizvjesnost naše trenutačne sudbine sažeta je u antologijskoj pjesmi„U tišini ove noći“. Razmišljajući o kraju (ov/akv/oga) svijeta, pjesnikinja izražava misli mnogih od nas: A ja se tišine noći plašim / i ne sklapam dugo oči / kraj čaše crnog vina na stolu / za kojim sa mnom nemir sjedi. Dok sjedi u možda besanoj noći, poput one u kojoj je Poe susreo gavrana, Nela Stipančić Radonić razmišlja o biblijskome kraju svijeta i konačnu padu naše civilizacije. Jesmo li zaista blizu tome? Je li ovaj svijet u kojemu je „Sve out“, jer više nema Čovjeka, uistinu na rubu provalije?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=