Nova Istra

392 BEZ OPTIMIZMA, ALI S NADOM Nela STIPANČIĆ RADONIĆ: Pukotine nemira , Naklada Bošković, Split, 2021., 102 str. Pred čitateljima je četvrta pjesnička zbirka autorice Nele Stipančić Radonić, na- slovljena Pukotine nemirā. Na prvi pogled zaključujemo da je u njoj ova istaknuta prozaistkinja i vrsna pjesnikinja u potpunosti posvećena riječi te da nastavlja kročiti uspješno utabanim putovima misaone lirike. Njezin je recept za uspjeh promatranje oko sebe, simbolika i promišljenost. Već sam naslov simbolizira ono što osjećaju gotovi svi koji žive u aktualnom tre- nutku. Jer, čitavo je čovječanstvo uznemireno zbog neizvjesnosti i pandemije koja ne- prestano prijeti i mnogi se pitaju Quo vadis, svijete ? Naša pjesnikinja vješta je proma- tračica svega što se oko nje događa, ali i u svojoj nutrini, jednako tako ne može izbjeći strepnju. Brine je budućnost čovječanstva. Sama sebi postavlja pitanja. Odgovore na njih pokušava dati u četiri ciklusa zbirke. Njihovi naslovi su: Dvi tri lūde, Dvi tri polusnene, Dvi tri tonu teške i Dvi tri mudre . Jesu li oni uzrečice? Tek na- bacane misli? Otkrijmo! U prvome se ciklusu susrećemo s osobom koja je istinski zabrinuta za budućnost svijeta, za svoju i sudbinu čitavoga ljudskog roda. Kako bi smogla snage za preživlja- vanje u teškim vremenima, u prvoj pjesmi naslovljenoj „Stvari kojih nema“ suočava se sama sa sobom: A ja tražim uporno nešto drugo; / stvari, kojih nigdje nema; odgovo- re na važna pitanja. Uporno traži ono što je u prošlosti bilo dobro, sprema se na putovanje na koje ni- kada, ili barem ne tako skoro, neće otići. Jer, poput mnogih od nas, ostat će (prisilno) čamiti u kući i slušati vijesti u medijima, koje će je zasigurno rastužiti. Počet će raz- mišljati o aktualnoj situaciji, o prolaznosti, nestajanju nekadašnjih vrijednosti, općoj ljudskoj ravnodušnosti prema svemu, pa i prema umjetnosti, što je jedna od glavnih Željka LOVRENČIĆ