Nova Istra

390 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV posegnuti za zlostavljanim pridjevom„antologijskom“, možda upravo zbog hiperin- flacije „sokak-antologija“ koja podjednako prati hiperinflaciju „sokak-bardova/bar- dica“): tijelo voljenog divno je jer je odraz mojeg divljenja; moje tijelo divno je jer je odraz divljenja voljenog. „Odraz odraza“ pritom je tekst sâm, katkad ingeniozan s obzirom na izvrsno balansiranje lirskoga i filozofičnoga (opet, ne usudim se napisati „filo- zofskoga“, razlozi su suspregnuća istovjetni prethodnom) balasta: stoga silazim opet, željno, voljeti. bujati. / opet pjevati . Višerazinska se balansiranost ogleda i u sklad- nom omjeru duljih i kraćih tekstova (potonje je, priznajem, moguće ocijeniti nešto slobodnijom interpretacijom). Osamnaesti i devetnaesti tekst razmatranje su kau- zalnosti boli i subjektove limitirane samosvijesti te nesanice i prostora: tijelo, naime, ograničava izbor koji je, u drugom navedenom slučaju, subjektovo opredjeljenje za nemicanje. Tijelo kao dijakronijski medij (dvadeset i drugi tekst), pak, oponira dis- tanciranoj, drugoj nježnosti. Prihvaćanje je epizodno neizbježnoga straha (dvadeset i treći tekst) od tjelesno- sti katkad i odjek ranije indoktrinacijom izgrađene skepse prema permutiranoj zbi- lji. Dvadeset i četvrti tekst kao za sada hipotetski odgovor nudi transfer tijela-tijela u tijelo-tekst, čime je dalje sugerirana autorova visoka teorijska osviještenost koja, međutim, nije naudila estetici cjeline. U kontekstu prvijenca navedeno bez imalo susprezanja valja ocijeniti kao pothvat. Dvadeset i devetim je tekstom„ovdje“ ozna- čeno kao odabir, kao željeni zbroj dvaju tijela što rezultira jednako željenom rub- no-medijskom nježnošću, orgazmičkim eterom koji će, u sklopu posljedičnoga niza, ponuditi (ipak) zoru kao literarizirano postkoitalno buđenje, onu opuštenjačku fazu stvaralačke pospanosti nužne za kasniju refleksivnu kulminaciju samoga jezika. Tri- deseti tekst zavodi, neću reći estetikom ružnoga (iako bi me tko zacijelo korigirao zaključkom da su sve bolesti ružne), koliko ceremonijalnom prirodom subjektova stupnjevana regresa u izvjesno ništa: bijeli povoji pritom ne predstavljaju simbol/ podsjetnik na zoru; oni jesu zora materijalizirana u dionicu medicinski potpomo- gnute patnje: povoji, to dugo i usko platno kojim mi / omotavaš ruku, bijeli su, blijedi, poput / zore / pretpostavljene u zraku . Priroda je stvaralačkoga čina, u odnosu/iz pozicije onoga koji stvara, autodestruk- tivna (trideset i treći tekst): balansirana semantostilistika konstrukcije/dekonstruk- cije, u bljedunjavu duhu zoroastrizma, pritom je servirana u razmjerno ogoljenu, kvalitativno progresivnu sintaksu već koji tekst poslije (trideset i šesti, točnije), zači- njenu mjestimice sofisticiranim sintagmatskim rješenjima ( stroga geometrija gubitka ). Uvodni fragment trideset i sedmoga teksta ističem kao primjer reducirane uporabe pomoćnoga glagola biti , svojstvene novijim naslovima „Goranove biblioteke“ (na ra- zini cjeline redukcija, međutim, nije naglašena kao u prvijencima, primjerice, Gora- na Čolakhodžića i Marije Dejanović): čekam, / odjednom objekt vlastitih riječi . Pro-