Nova Istra

389 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI prema navedenom gajiti rezerviranost (jer kakva je to poezija ako„nema dušu“: ako sam Bog, svakako u sitne sate, pjesniku nije šapnuo na uho što da piše). Tijelo teksta (u nastavku: tekst-tijelo) višerazinski reflektira i suportira pitanje tijela i tjelesnosti sadržajno pritom polazeći od subjekta ujedno, kao u drugome tekstu, opominjući: ono je više estetska nego epistemološka kategorija , nadalje lucidno dodajući (na užas „poetesa i poeta s dušom“): stoga u njemu ne tražim savršenstvo: / pretpostavljam ga na njegovoj vlastitoj propasti . Jedno je od ključnih obilježja rukopi- sa, očekivano, narativnost čiju protočnost i stilski intenzitet (ne nužno kvantitativ- no) pospješuju kako poredba tako i opkoračenje.„Pripadnost“ subjektova tijela zori reflektirana je odnosom teksta i bjeline (teksta-tijela i njegove metatekstualne sjene) i ta pripadnost osvještava kako spoznajno-identitetsku nesigurnost tako i stalnost tjelesne reidentifikacije (četvrti tekst): stoga hvatam i suzdržavam dah / zaustiv stvar- nost. / da budem potpuno iskren, još sumnjam u budnost. Još / sumnjam u tijelo (...) di- jelom kao stranac, iznova i prepoznajem tijelo . Gramatika identiteta ogleda se u gra- matici relativizirajućih odnosa provjerljivih upravo tijelom (peti tekst) i njegovom sekundarnom identitetskom manifestacijom čiju identitetsku disperzivnost čitamo kao talog otisaka prstiju , pa i posljedični identitetsko dezintegriran fluid; jedan se od temelja danoga odnosa ogleda u „boli drugoga“ i egzistencijalno nužnom voajeriz- mu (sedmi tekst), čemu je ipak suprotstavljena nikada aktualnija etička dvojba: zašto smatrate da je primjereno patiti? / zašto cijelo vrijeme govorim nježnost? Autorska opredijeljenost za pristup izgradnji teksta utemeljena na izraženoj rad- noj etici koja uključuje i (auto)cenzuru kao vidljivu manifestaciju samokritike (u odnosu na prvotno stanje teksta), u devetom je tekstu podcrtana takoreći progra- matskom pribranošću (uz odricanje poeziji svih transcendentalnih svojstava, počevši od „imanja duše“, koja obično idu uz post-miljkovićevsko poeto-inflatorno vrijeme) koja se, hordama nesuđenih nobelovaca, kada bi se udostojile mladoautorsku zbir- ku uzeti u ruke, sasvim sigurno ne bi svidjela: cenzura je kontrola korištenjem moći, / kazna koja lišava svojstava, kvaliteta, sklonosti i sklonosti / u odnosu na. ovdje neće biti čuda. samo / pozoran rad . Tijelo u (gotovo) svemu jest trpljenje, ono je materijalizi- rana bol koja, kako nas izvještava dvanaesti tekst, nenaznačenim kategoričkim im- perativom nastoji korelirati sa činjenicom psihofizičkoga opozita (subjekt: pogledom tražim nježnost ). Opasnost korištenja aorista u kontekstu ispisivanja suvremenoga poetskog teksta svjesno je preuzet rizik, s napomenom da ovdje govorimo o aori- stu u tragovima (trinaesti tekst, primjerice) koji rezultira, što u tom kontekstu nije čest slučaj (upravo suprotno!), estetskim progresom: ako bez tebe tvarnog, ako i bez te kakvoće tebe, / čak i raskrhan, vratih se sklon, / sklon u odnosu na dan, i toj nježnosti . Tijelo/tjelesnost deskribirani su i kao medij intimne interakcije lirskoga subjek- ta i drugoga/druge (četrnaesti tekst), pohvalnom uvjerljivošću (suspregnuo sam se