Nova Istra

388 PRVIJENAC ZA PAMĆENJE Tomislav AUGUSTINČIĆ: Ipak, zora ; SKUD„Ivan Gran Kovačić“, Zagreb, 2020., 61 str. Posrijedi je nenaslovljen pjesmoprozni niz konceptualne osjetljivosti za koji je To- mislav Augustinčić (Karlovac, 1992.) prošle godine nagrađen „Goranom“ za mla- de pjesnike, a koji je potom objavljen u sklopu biblioteke nagrađenikâ, koja tako nastavlja izvrsnu i posljednjih godina osobito zavodljivu seriju estetski dopadlji- vih naslova. Spomenuto podrazumijeva upravo provedbeno zahtjevniju relaciju s poštivanjem radne etike, a što se uvelike odnosi na jamčenu drugu, treću i još tko zna koliko ruku ovoga teksta; demistifikacija inspiracije (ustvari, počesto, fatalnom kombinacijom narcisoidnosti i lijenosti uvjetovanoga samokritičkog negativa) u ko- rist „fine proizvodnje“ pritom je, iz pozicije lirskoga subjekta, suptilno naznačena u završnici uvodnoga teksta: zelenila još, zapravo, nema, no žilav sam, / bujat ću . Ova, možemo i tako interpretirati, intelektualna poema o tijelu doista, kako to ističe urednik i autor pogovora Branislav Oblučar, podsjeća na odjek ili suvremenu transformaciju pojmovnoga pjesništva šezdesetih. Utoliko, uslijed prekomjerne izlo- ženosti digitalnoj kulturi smrti/zaborava, dio će „čitatelja u pokušaju“ (obično onih koji ujedno pišu, a logikom prema kojoj je lakše i prezentnije, osim vlastite skribo- manije, tu i tamo transferirati poneki citat, makar i upadljivo netočan) istu doživje- ti kao pismo koje potpada pod kategoriju „nikada viđenog“, kao „senzaciju“ i „prvo- razredno otkriće“ (jer što je to, dovraga, pojmovno pjesništvo i čime su uopće ljudi pisali prije više od pola stoljeća ako ne guščjim perom?!). Drugi će dio spomenutih