Nova Istra

387 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ju obilježen je i grafostilističkom osjetljivošću:„pad“ je sugeriran time što je riječ „le- žati“, kojom pjesma završava, napisana okomito (u odnosu na ostatak tijela pjesme). Šestu cjelinu (točnije, mikrocjelinu) čini tekst Pišem antipatičan . Antitekst prve cjeline preobražen je u poemu sačinjenu, kao što je uvodno naznačeno, od naslova tekstova rukopisa, a uz ponovljen završetak prethodnoga teksta (okomito napisano „ležati“). Ovaj postupak potiče razmišljanje o mogućem uvažavanju naslova tekstova kao redom prvih/uvodnih stihova istih, uzmemo li završni tekst u obzir kao kakav konvencije lišen postmodernistički, zafrkantski – „magistrale“. I premda u toj pos- tmodernističkoj zafrkanciji ne nalazim išta majstorski (još manje originalno), nju je važno spomenuti s obzirom na to da, uz prethodno navedeno, upućuje na vrlo izra- ženu konceptualnu prirodu rukopisa zbirke koju, s punim pravom, možemo ocije- niti uspjelim odmakom od spominjane recentne poetičke dominante, čime Mandić biva potvrđen u kazalu riječkoga poetskog postmodernizma (uz Stojevića, Sorela i dr.), ali i šire. Teško je tako ne prisjetiti se pazinskoga pjesnika Branka Vasiljevića, autora zbirki Zid (2003.) i Tilt (2009.), o čijemu se stvaralaštvu posljednjih godina nedovoljno piše/govori. Bit će zato što recentnom čitateljstvu postkvorumaške poe- tičke tendencije ne djeluju dovoljno estradno. Te što su Mandić, Vasiljević, Turčino- vić i njima slični, do ušiju zaljubljeni u jezik, strateški nepromišljeni. Ili ih, čemu se iskreno nadam, jednostavno nije briga. Kao što, dopustite mi romantičarsku iluziju za kraj, nije bilo ni Kamova. Franjo Nagulov, Vinkovci