Nova Istra

384 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV raketu pa tako 60 puta ): i premda u samom tekstu jezik nije spomenut izrijekom, svijest je o njegovoj (razornoj) moći naglašena promišljeno primijenjenim imperati- vom: koliko topline u jednom običnom / pali! Tek usput, ovo je jedan od niza primje- ra zaključenih prilogom količine, izvedbeno neodoljivo na tragu teksta koliko teksta! koliko „kopija“ iz Malešove prijelomne zbirke Praksa laži (1986.) na koju, u kontek- stu čitanja ove zbirke, upućujem kao na jednu od dopunskih literaturnih jedinica. Djelatna je učinkovitost jezika, nadalje, zavisna o njegovu korisniku ( Promijenim se i odjednom je teško jezikom otvoriti ). Uočljiva je i ideja podložnosti metaprostora (je- zičnoj) manipulaciji ( Kažem krug i bude kružnica ), ujedno ironijskoj gesti kao ko- mentaru, na razini društva, upitne elementarne pismenosti. Druga cjelina počinje tekstom Stišćem gumbe života kao da su veliki bijeli osmijesi i crne pravokutne tuge . Egzistencijalna nesigurnost sada se manifestira i kao relativ- nost: egzistencijalni paralelizam, pri čemu je teško biti siguran kojim je paralelama dopisati neupitnu istinu, a koji su tautološke prirode (što, dakako, zavisi i o rakur- su subjekta-promatrača, kao i čitatelja). Kao egzistencijalna kompenzacija gdjegdje je pritom izrijekom ponuđen jezik ( Njištim paralelnim jutrima po nepreglednim rav- nicama gdje konjske grive pletu mostove ). Nije isključeno ni mjestimično naglašava- nje tanatološke „scenografije“ života. U tekstu Izađem na svjetlo dana ali bude mrak izgleda da još nisam spreman progledati tako stoji: kad bismo se barem mogli vidjeti / od mračnih Sunčevih pjega što / proizvode lijepe karcinome . Zaokupljenost tanatološ- kim aspektom katkad biva i posve izražena ( Izvijesim 1 * bijelu zastavu svakog jutra spreman , Čekam krv da uskola dovoljno da probije opnu ). Potonji tekst propitkuje ci- jenu prognoze budućnosti, spremnost na uzimanje/davanje kao zalog za pouzdano proročanstvo radi kojega čovjek pristaje na odustajanje od iluzije prihvaćanjem pa- radoksa slobode: njene, točnije, primijenjene nemogućnosti koju, kreirajući intimne realitete, u pravilu ignoriramo. Dojmljiva je i „fiziološka deskripcija“ ljubavi, demi- tologizacija njene uzvišenosti i svedenosti na razinu takoreći hormonalne reakcije. Minijatura Adresiram svoje strahove u aritmiju zidnog sata i čekam tako glasi: najbo- lji put do mog srca je / između četvrtog i petog rebra . Ludistički poriv, srećom rijetko, provocira pojavu manjih sintaktičkih nezgrapnosti. Jednu takvu nalazim u četvrtoj strofi teksta Zateknem veliku bijelu kravu u svjetlu koje nitko nije upalio : ne znam zna li ona da / ja znam da je ona tamo . Tekst Pečatim svoje lice sadim po njemu štambiljke , kojim započinje treća cjelina, navodim kao jedan od primjera u kojima je uočljiv vrlo bitan autorski postupak na razini rukopisa, onaj elidiranja rečenice: navući ću kukuljicu u rano / jutro raniti kožu * Posrijedi je, pretpostavljam, pravopisni propust. Naime, ne nalazim semantički ili koji već razlog koji bi opravdao to što umjesto „izvjesim“ u naslovu stoji „izvijesim“.